Kojim putem, kada i s kojim razlogom do Zagreba?

Zagreb je od moje rane mladosti bio tema u našoj kući, otac ga je volio, radio je za jednu zagrebačku firmu. Otac je bio, rahmet mu duši, posebno fin i tih čovjek uredan i pedantan i kada nam je govorio da ćemo jednom preseliti u Zagreb ja sam kao dijete mislio da je i taj grad takav. Kao moj otac. I mislio sam da su svi u tom Zagrebu obrazovani i pametni i da moram i ja biti takav, jer kako ću, a sramotiti se neću. I onda sam se primio učenja, čitanja i onog što treba i onog što ne treba za tu dob. Upro sam kao oni mali konji s Vlašića što vuku golem teret. Smiješno je kad mislim o tome sad.

Naravno, ubrzo sam vidio da to nije tako, jer ljudi su ljudi samo što malo drugačije govore, što se malo ljepše nose i što su kuće veće. Ali, privikao sam se brzo. Tada je bilo lijepo živjeti ovdje, sve se nekako razbuktavalo, cvalo je, nekakav zanos i energija među ljudima, strast, u glazbi, u umjetnosti i ljubavi i slavi života. Bilo je to vrijeme Drugog načina, Azre, Prljavog kazališta, činilo mi se da je Zagreb bio centar svijeta. Znam da su najuglednije beogradske glumice i pjevačice dolazile u Ilicu kupovati torbe, remene i haljine kod zagrebačkih postolara, torbara i modnih kreatora. Nažalost, njih skoro da više i nema i općenito taj šarm srednjoevropske metropole skoro je posve izblijedio.

 

Boje Hvara i boje Bosne, sjećanja?

Najviše čega se sjećam bio je dan suneta. Ležao sam u sobi, ušla je moja nena, rahmetli i na bijeli čaršaf spustila tanjur tek ubranih malina i jagoda, poljubila me u čelo i izašla. Gledao sam u te nježne plodove, mirisne i crvene, pokoji zeleni list što se stidljivo uvukao među njih. Vani se čula pjesma i zvuk saza mog amidže Alije. Bio sam mali, boljelo me je, ali ja se želim točno toga sjećati. Crvenih malina i zelenih listova.

Inače boje na mojim slikama dugo su bile ljubičasto-sive-ultramarin, boje zemlje u svim njenim nijansama, boje zadimljenog Lukavačkog neba, boje Modračkog jezera. Boje šara na ćilimima moje majke.

Otok Hvar druga je priča, ni bolja ni gora, naprosto drugačija. Zavodljiv i mirišljav poput budoara šarmantne pariške dame, opčini vas; sve te boje, boja neba, mora, maslinovog lista, boja i miris lavande, ljepota, čudo. Vidio sam skoro sve otoke, ali Hvar je uistinu nešto drugo. Tome se ne može odoljeti. Vremenom se čovjek navikne i sve mu to postane nekako normalno, prirodno. Ali duboko u sebi, skriveno i potisnuto tinjala je spoznaja da i pored sve te Bogom dane ljepote, ne pripadam tamo u potpunosti. Osim ako se čovjek ne želi zavaravati i lagati sam sebi. Ja to neću. Ipak, bez Hvara ne mogu. Svako ljeto odem tamo na par mjeseci i iznova se rasplamsa ljubav među nama i tu impresiju donesem u svoj atelje. Tako je bolje vidim.

 

Koliko književnost, slikarstvo, glazbu, umjetnost općenito smatraš važnima za identitet jednog naroda?

Apsolutno je važno, nužno zapravo. Ali u tom djelu kada je u pitanju naš bošnjački narod, tu smo, usudit ću se to reći, superiorni. Često sam o tome mislio. Svi ti utjecaji, stoljetna previranja na ovim prostorima su jako doprinijeli da je tome tako. Ubrali smo ono najvrjednije od istoka ali i zapada. Ti začini su rezultirali nečim što je nama na ponos. Ostali narodi u Bosni i Hercegovini također, naše zajedničko življenje, prožimanje, rezultiralo je specifičnom osobnošću bosanskog i bošnjačkog bića. Toga nema nigdje. Nema potrebe nabrajati sva naša postignuća, počev od književnosti, glazbe, umjetnosti, filma, nije to slučajno nastalo. Mi smo talentiran narod s posebnom kulturom razgovaranja. A riječ je blago i ne treba ga prosipati uzalud. To ja nosim iz Bosne i nastojim to prenijeti i na svoju djecu.

Sada možda više i nije tako, puno je rat promijenio. Iako smo mi, naš narod je bio žrtva, obranili smo se i nadam se da se nećemo pretvoriti u nešto što neki žele i pokušavaju od nas učiniti. Mislim da je dobro da svoju djecu više ne nazivamo Elvis ili Denis ili Erol, ali puno više od toga ne bi smjelo biti. Međutim, to je već politika. Mi svakako trebamo i za to ima puno razloga, afirmirati našu posebnost i predstaviti je svijetu.

 

Koje svoje izložbe smatraš reprezentativnim, odnosno koje su ti najdraže?

Bilo je svega desetak mojih izložbi. Općenito mislim da kada umjetnik ima što da kaže, onda se treba predstaviti javnosti. Gomilanje životopisa mi je besmisleno iako se uglavnom misli drugačije. Lijepe su bile izložbe u Berlinu i Washingtonu posebno ona berlinska, puno uglednih ljudi, mogu reći intelektualna elita i ne samo njemačka, bilo je tu ljudi koji su došli čak iz Italije i Belgije. Čovjek se nekako osjeća ponosno i uvaženo. S dosta njih još uvijek surađujem i u kontaktu smo.

Moć koju su imali likovni kritičari, a imali su je, određivala je buduću likovnu zvijezdu u nekom gradu ili državi. Druge su pokopavali, ostavljali na pustopoljini očajne i obeshrabrene. Tu mislim na mlade ljude koji su ulazili u svijet umjetnosti i čak ni to ne bi bilo toliko bolno da se nisu preferirali neki drugi nedovoljno talentirani, privilegirani sinovi i kćeri. To je bilo gadljivo gledati.

Najbolji primjer je rahmetli Mersad Berber. Čovjek je na ovim prostorima napravio nevjerojatne stvari, takav likovni odmak kao nitko prije njega. Pa ipak kritičari su ga nekako zaobilazili. Sramotno.

 

Tvoje se slike mogu pronaći u nizu galerija. Čini se da nemaš problema s pronalaženjem ljubitelja svog likovnog izričaja?

Osobno nemam problema s prodajom iako znam puno kolega, izvrsnih umjetnika koji jedva preživljavaju. Sjećam se, u bivšoj državi je svaki, ama baš svaki radnik u tvornici imao potrebu da povremeno kupi neku sliku i to original, a ne ove papire koji se prodaju kao grafike. Mišljenja sam da su generacije kojih više nema, ili su pri kraju svog puta, bili ti kupci. Današnja generacija nema niti približno takav interes za umjetničkim djelom koje god vrste bilo. Nerijetko sam znao biti u stanovima ljudi koji te posjednu na fotelju Karima Rashida ili Philippea Starcka, a na zidu im visi slika iz Bauhausa. Strašno, ne razumijem to.

Iskreno, na svjetskoj razini nude se nevjerojatne stvari koje nikako ne mogu povezati s umjetnošću koliko god široko sagledavao i pokušavao naći smisao. Evo primjera: Damien Hirst, svjetska likovna mega zvijezda na jednoj izložbi utopi kravu i njeno tek rođeno tele u prozirni bazen sa formalinom, u drugom morskog psa. Što je to? Gerhard Richter prodaje svoje slike za 30, 40 milijuna eura. Sada već pokojni Jasper Johns pred smrt je rekao da je umjetnost postala totalna besmislica i usudim se reći slažem se i mislim da će u godinama koje su pred nama sama svrha umjetničkog djela potpuno nestati. Naravno mislim na onu umjetnost kakvu smo poznavali.

 

U tvojim slikama nalaze se elementi impresionizma, superrealizma, lica, tijela, motivi prirode i nezaobilaznih konja?

To je šaroliko. Gledao sam iz jednog kafića na ulicu. Bilo je to vrijeme rata, padala je kiša i ono što sam vidio bili su ljudi, izbjeglice koje tumaraju, vuku neke svoje stvari, nespoznati ‘nevažni’ ljudi. Vidio sam kako ih građani zaobilaze, gledaju nekako postrance kao da su gubavi. Od tada sam skoro isključivo slikao baš te prizore, te nesretne nepoznate ljude na gradskim ulicama i trgovima. Oni nikad nemaju lica, oni su samo sivo crne mrlje koje tumaraju. To iskustvo me se snažno dojmilo.

Motiv može biti sve što čovjek vidi ili o čemu promišlja. A onda u odnosu na to obrada te slike može biti potpuno različita. To vam kod mene ide od čistog ekspresionizma pa do hiperrealizma. Ponekad do čistog akademskog ili metafizičkog. Sama tema određuje način pristupanja slici. Svemogući mi je dao dar da znam gledati i zahvalan sam na tome.

 

Oduzima li ti energija i volja za slikanje vrijeme koje bi možda trebao podijeliti s najdražima?

Ovo je pitanje prevažno i drago mi je pokušati dati odgovor na njega. Pomalo se razlikujem od drugih po tome. Svakom normalnom obitelj je važna, imam je i ja i znam. Ali biti umjetnik, u mom slučaju slikar, u potpunosti traži kompletnu osobu i srce i dušu i cijeli dan i cijeli život. Jeli to moguće izbalansirati? Mislim da nije na fer način. Zato nerijetko i pucaju brakovi i svi su tako nesretni. A onda ne imati nikog, zar je to sreća? Osobno, a mislim i dosta drugih, smo u procjepu. Tu kompromisa može biti jedino na način da se čovjek nekako razdijeli, pa onda niti si dovoljno dobar otac i muž, niti si dovoljno iskren prema poslu koji radiš. Evo, Pablo Picasso je imao hrpu i žena i djece i blistavu, veliku karijeru o kakvoj svi sanjamo. Ali ga nije bilo briga za njih valjda im ni imena nije znao, tako može. Ja ne mogu. Siguran sam da se velika umjetnost i stvara i rađa u boli i patnji. To je nekako jedno s drugim.

 

Kad bi bio u mogućnosti promijeniti čitav svijet, kamo bi ga usmjerio?

Sigurno bih ga usmjerio unazad. U vrijeme kada je koliko-toliko čovjek čovjeku sličio, kada su obraz i riječ nešto značile. Uvijek je bilo i uvijek će biti zla na svijetu, ali su se ljudi nekako trudili iznijeti svoj stav, protestima, pobunama i revolucijama, neslaganjem i nepristajanjem. Uglavnom je počinjalo s mladim ljudima. A sad? Općenito sam razočaran mladima iako sam potpuno svjestan kako su oni konstruirani danas, kojim su sustavom vrijednosti čipirani i žao mi je što je tako. Mislim globalno, u cijelom svijetu. I onda je li uopće važno kamo bih ja usmjerio svijet? Nije, jer bit će ono što valjda mora biti, a to nije ništa dobro.

Tješi me tanahna misao ponekad da još uvijek nije kasno, da će se nešto globalno veliko dogoditi što nitko ne misli da će – držim se za tu misao kao davljenik za slamku.

 

Kad ćemo organizirati izložbu u Ilici 54?

Svakako bih volio, ukoliko se stvore uvjeti za tako nešto. Želio bih to napraviti i iz osjećaja duga prema bošnjačkoj zajednici, ali i brojnim mojim ljubiteljima i prijateljima ovdje. Ali opet, kao što sam spominjao ranije, ne izložbu radi izložbe nego kao malu retrospektivu onoga što sam radio do sada. Morat će to biti dobro i profesionalno pripremljeno predstavljanje na moju i čast naroda kojem pripadam cijelim srcem.