Rijetko pišem o poeziji, znala me je dobro okrznuti. Ta je zadaća namjerena za ašike i ustrajne u iznalaženju neobičnog – neprestano i posvuda. Možda je uz poeziju najbolje šutjeti zatvorenih očiju i pustiti mislima da tkaju… ples, glazbu… ili sjene koje u nama bude i emitiraju, poput kaleidoskopa, asocijacije na plohama naših iskustava.
Pisati o poeziji je kao klesati skulpture riječi od oblutaka od kojih je sačinjen stih…
Mehmed je Sadović i sam jedan takav oblutak, zaigrani dječarac u godinama, raspjevani i razigrani sljedbenik muza, gipki plesač na žici strpljenja suvremenog korisnika riječi i rečenica.
Glazba mu je u svakom stihu, ponekad glasna i vidljiva, ali češće poput ponornice. Glazba je horizont prema kojemu se ravna pjesnik uspravnoga hoda.
„Žeđ za melodijom ritma vapim,
pa krilim emociju u osmijeh.“
Nema glazbe bez tišine, a u tišini se najljepše razabire igra oblutaka pod bosim nogama. Univerzumi Duše i slike kamika rađaju glazbu koja se ne sluša ušima. Ona se osjeća onim dijelom tijela koje više nije tijelo, onim dijelom Duše koji komunicira s Univerzalnim.
„…knjiga i ja hodamo bosi
uzduž ulice života,
uzajamno se upijamo i svjesno utapamo.“
„…knjiga i ja u kozmosu
slijedimo naše usamljene duše…“
U svijetu ‘izlokanog razuma’ potrebna su novo-stara osjetila za ono što je ostalo živo i nedužno. Autor stoga u zanosu ekvilibrira kamenim vrletima, između glazbe tišine i umirujućih pogleda od kojih tek pokoja sitnica uklizi u riječ.
„Svijete u dekadenci, suludo bludiš…
suvišak svega novog ispod čekića…
suludi smračeni svijetu!
Glupošću se dičiš, izlokanim razumom!?…“
Iza grlatih ideja velikih književnika, pomodnosti i ideologija vremena, iza opčinjenosti imenima uz koja odrastamo, pjesnik u zrelim godinama razdanjuje ono što nam je najbliže. Ono što bi nam u objektivu trebalo biti blisko:
„A koliko tek cvrčaka nehajno proleti,
u povijest, sjenama pisanu?“
…„Slušali smo more, u valama snubi,
tražili smo rezonancu u bonaci.“
Sloboda je uvijek negdje ‘iza’. Iza realnosti, iza vlastitoga lica, čak iza naličja. Sloboda nam se otvara tek iz sjena stvarnosti u koje su zaronjeni i naše lice i naličje. Suptilnost traganja sjedinjuje; unutarnju želju za harmonijom, slušanje Dušom, osjetljivost za pojavljivanja i nestanak sjena…
„Sloboda je iza vlastitog naličja,
iza sjenke stvarnosti…“
Dijete se u pjesniku budi, jer je preživjelo ‘ozbiljnost’ svijeta. Čudi se iskonu, i još uvijek iznova traži pa prihvaća božansku Dušu u sebi. Čudi se oslobođenom pogledu izvan fasada grada, spremnom za glazbu neparnog ritma koja dolazi samo iznutra.
Mehmed intuitivno povezuje bjelinu behara i stranica knjige, kao i trag ‘gorkastog mastila masline’ i crne boje ‘bit nule i jedinice’. Osuda je to vlastite uronjenosti i potopa koji nam je izgleda bio sudbinom:
„Svjetlucavi kamenčiću, poput meduze svijetliš
iz školjke oceana kada izroniš…“
Poezija Mehmeda Sadovića podsjeća nas na našu povezanost s prirodom, na sponu između pločastih kamenih kora i sjećanja na majčinu pitu zeljanicu, harmoničnost tišine koja odzvanja oblicima priobalnih kamika. Utoliko je ova poezija na pravom putu pronalaženja svih onih veza po kojima jesmo to što jesmo, a koje nerijetko ne vidimo.
Istine posvuda lebde i titraju, tragaju za drevnim tajnama. Na obalama kamika, misli su utisnule u stopala trenutke nesvjesne igre, bezvremene, nešto neobično, naoko nestvarno. Kao da sam otvorio drugom rukom ono prvo ja i ostvario sponu s nepostojećim svijetom iz prošlih vremena i života. Kao da mi je vodič stao na put i ukazao na staze prijašnjosti. Hodajući tako poljima kamenih nježnosti, kamici su postajali sve jača veza s mojim najboljim učiteljima, onim kad zastanem i osvrnem se, onim davnim, a onih je ispred, sve manje. Možda sam nekoć intuitivno skinuo cipele, i počeo hodati bos, s nekim dragocjenim oblucima, tu pod mojim prstima, i osjetio kako klizi pozitivan odgovor, kako me istkaje… Kao da se u koracima bosonogog plesača kamenih prstiju otvorilo polje znanja, i iz mudrosti prirode iznjedrilo tihi smiješak u nutrini zrcala. Odnos stopala sa zemljom, vodom, a napose kamenom, njihovog stopljenog jastva, neminovno je ukazivao na tajne zapisane u bitku kozmosa (kamika) i podučavao me istini primarnog – ljubavi, jače od svega, od samog odlaska i povratka. Unjedrena u sjećanja (n)ovih vremena… Ti nastaješ… Tvoja nagost sačuvana… (Mehmed Sadović, Predgovor u knjizi Plesač kamenih prstiju)
