Rođen u Zenici, Anto Magzan danas sa zagrebačkom adresom, od 24. veljače do 7. ožujka ove godine u Zagrebu je predstavio seriju fotografija “Sarajevo Light&Shade”. Nastavak je to njegova ciklusa portreta gradova, najprije Sydney (2012.) i Barcelona (2019.) izložbama u Galeriji ULUPUH, dok je aktualna ostvarena u suradnji s HKD Napredak i galerijom Kranjčar i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zagreba i Delegacije Vlade Katalonije u jugoistočnoj Europi. Izloženo je 30 fotografija. Vizura Sarajeva prikazana je kao fotografska igra svjetla i sjene, kao chiaroscuro ljudi i arhitekture u kojima se iščitava osobna iskaznica suvremenog Sarajeva, a cilj je putem reportažne i umjetničke fotografije prikazati i stvoriti jedinstvenu biografiju grada. Pritom, ove je godine punih 30 godina prijateljstva Sarajeva i Barcelone te će ova izložba gostovati i tamo, što je i motiv razgovora s autorom za Bošnjački glas.

 


Anto Magzan, video s otvorenja izložbe, autor: Davor Puklavec

Sudjelovali su: Miljenko Puljić, predsjednik HKD Napredak Zagreb; Iva Körbler, kustosica, povjesničarka umjetnosti; Anja Margetić dogradonačelnica Grada Sarajeva

 

Kako i kada je nastao tvoj niz fotografija Sarajeva izloženih u Zagrebu?

Išao sam na Balkan foto festival 2018. godine u Sarajevo, prije svega družiti se s prijateljima. Putovao sam noćnim autobusom i u grad stigao u ranim jutarnjim satima. Kad sam krenuo prema mjestu održavanja festivala, u prvih pet minuta tog jutra snimio sam majku i dijete i tog trenutka odlučio snimiti seriju fotografija koja će se vezati uz moju temu „Light&Shade“ koju sam već napravio o gradovima Sydney i Barcelona.

Tako sam Sarajevo svakodnevno fotografirao po petnaestak sati dnevno i uglavnom provodio vrijeme po njegovim ulicama. Istodobno, odlučio sam napraviti fotografije koje neće bilježiti prošlost i efekte rata već će biti serija fotografija okrenuta budućnosti.

 

Zasigurno si, takvom odlukom i onim što danas vidimo na tvojim fotografijama Sarajeva, želio poslati svoju poruku. Kakva je ona?

Naprosto, prošlost ne možemo i nećemo zaboraviti, posebnu onu ratnu. Ali mislim da je moramo ostaviti iza sebe i krenuti dalje. Zato na ovim mojim fotografijama nema i danas vidljivih rana od rata. Jednostavno, valja nam krenuti dalje. Jedna od fotografija grada, njegova panorama i kadar zbijenih kuća na uzvišenjima – izazvala je najveću pažnju na izložbi. Na njoj je ono što su ljudi vidjeli kao Sarajevo, vidljivi protok vremena, izgled ondašnjih kuća i onih koje svojom gradnjom govore o novim vremena – sve istodobno i sve zajedno – grad i njegove mijene.

Najzad, u Sarajevu sam tada proveo tjedan dana i imao sam sreće, jer od toga sam šest dana fotografirao i za to vrijeme bila su dva dana sunčana, dva oblačna i dva dana sa snijegom. Dakle, imao sam sve vrste svjetla što je vrlo inspirativno za crno bijelu fotografiju kojom se isključivo bavim.

Bilježio sam svakodnevnicu grada, ljude na ulici, kuće, one koji igraju šah na velikim figurama i prostorom označenim u parku – ovo posljednje vidio sam u još nekim gradovima BiH.

 

Jeli tvoj interes oduvijek bio crno bijela fotografija?

Početkom mojeg bavljenja fotografijom gledao sam Henri Cartier-Bressona, začetnika novinske fotografije, naravno, crno bijele. Bio je majstor tzv. ‘iskrene fotografije’, ulične fotografije i autor je sintagme ‘odlučujući trenutak’. Potom Helmut Newton, koji je tek po završetku Drugog svjetskog rata, 1945. otvorio svoj fotografski studio u Melbourneu i postao jedan od najtraženijih i najskupljih modnih, reklamnih i autora portreta na svijetu, opet crno bijele fotografije.

Sve to ostalo je negdje u meni, iako sam radeći u novinama u početku radio fotografije u boji, naprosto zbog razvoja tehnologije i sve kvalitetnijih tiskanih izdanja.

Onda se nekako dogodilo da odvojim novinarstvo i moj umjetnički rad u crno bijeloj fotografiji. Ona je naoko jednostavna, najvažnija je igra svjetla i sjene u crno bijeloj fotografiji – volim tu vrstu jednostavnosti kada malo ustvari govori puno.

 

Što te je motiviralo da baš kreneš slikati grad na taj način, a što je već postalo prepoznatljivo u ranijim radovima i izložbama, „Light&Shade“ kao tvoj stil? Namjeravaš li ići dalje u tom smjeru?

Osim Sydneya i Barcelone imam cijeli set fotografija Istanbula, a za izložbu je potrebno slaganje niza faktora poput ove u Zagrebu danas, a Sarajevo sam snimio 2018. godine.

Fotografije Istanbula još nisam posve pregledao i obradio, osim derviša koje sam također snimio – s tim sam fotografijama sudjelovao na nekoliko skupnih izložbi i poslao sam ih na neke foto natječaje.

Gradove ću nastaviti fotografirati, u njih me katkad povuče posao, obitelj, ili odmor – to se jednostavno dogodi to povezivanje putovanja i motivacije za zabilježim neki grad.

Uz ovu izložbu fotografija, a i ranije, mnogi me pitaju koji mi je najljepši prizor Sarajeva. Jedno jutro od tih šest dana htio sam snimiti izlazak sunca i došao sam, desetak minuta ranije od tog časa sve prema Internetu, na utvrdu Bijela tabija. Onda sam čekao sat i pol i pomalo se smrznuo, jer sam previdio da se sunce treba ‘probiti’ preko planine. Te su mi fotografije najljepši prizori – sunce je izlazeći osvjetljavalo kvart po kvart dok je na kraju zasjalo nad cijelim Sarajevom.

 

Imao si, kako je to običaj kod izložbi, stanovitu medijsku pažnju, pažnju kulturne javnosti. No, kako sam kažeš, nisi čovjek od riječi, čini se da nemaš potrebe posebno objašnjavati svoje fotografije?

Fotografije govore nešto same po sebi. Naravno, postoji suvremena, novinska fotografija koja gradi i mora ispričati neku priču.

Na mojim fotografijama gradova, oni koji ih gledaju sami pronalaze i reagiraju, nešto ih takne, prepoznaju se, ili im slike nekog grada prizovu osobna sjećanja.

Bitna je fotografija, njezin sadržaj, čak i onda kad nema potpisa o kojem je gradu ili prizoru riječ.

 

“Pred nama se tako otkrivaju detalji današnjeg Sarajeva, u prijelazima od socijalnih tema, portreta starijih ljudi i djece, svakodnevice, povijesnih spomenika, simbola sve tri religije, dok je posebna cjelina posvećena panoramskim fotografijama pojedinih dijelova grada – od centra s rijekom Miljackom kao žilom kucavicom, do naselja po okolnim padinama i bregovima… Živi i neživi subjekti na Magzanovim fotografijama Sarajeva hvataju svjetlo i Sunce, ovisno o dobu dana. Žele ići prema svjetlu, doslovno i simbolično, čak i kada ono otkriva težinu života na njihovim licima. Ali, oni se toga ne stide. Ponosni su i tužni istovremeno. Kao i vjerski spomenici koji simbolično streme prema nebu, što je u odabranim rakursima i perspektivi još dodatno pojačano. Sakralna arhitektura sve tri konfesije na Magzanovim fotografijama pod suncem nekako mistično oživljava i ujedno se pita: možemo li stvarno zaštititi bića koji žive tu među nama i ispod nas? Na kraju ipak ostaje uvijek novo svitanje, prolom sunca koje razbija teški mrak noći. Kao da je autor duboko osjetio formulu opstanka građana Sarajeva: dan po dan, uz duboko filozofsko mirenje sa sudbinom koje naravno proizlazi iz vjere i kulture genius loci.” (Iz predgovora kustosice Ive Körbler)

 

Anto Magzan rođen je 1979. godine u Zenici, a od 1998. živi i radi u Zagrebu. Profesionalni put započinje u Večernjem listu 2006. a nastavlja ga u foto agenciji Pixsell gdje snima news, show, portrete, reportaže i modu. Od 2017. djeluje kao samostalni umjetnik te se paralelno posvećuje umjetničkoj, novinskoj i komercijalnoj fotografiji. Do sada je izlagao na sedam samostalnih i više od pedeset skupnih izložbi. Član je Hrvatskog novinarskog društva, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i ULUPUH-a. Samostalne izložbe: 2019. „Barcelona Light&Shade“, Galerija ULUPUH, Zagreb; 2015. „Kroz ušicu igle“, KIC, Zagreb; 2014. „Experiment“, Galerija ULUPUH, Zagreb; 2014. „Zlatne godine, sportaši nekad i sad“, Galerija Modulor, Zagreb; 2012. „Sydney Light&Shade“, Galerija ULUPUH, Zagreb; 2011. „Reminiscencije na Modni ormar“, Medijateka Francuskog instituta, Zagreb; 2010. „Give me five“, Galerija Stančić, Zagreb.