U biblioteci „BOSANA, bošnjački pisci u Hrvatskoj“, izdanje BNZ za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, 2021. godine objavljena je knjiga Emsuda Sinanovića „Ninočka“ s podnaslovom „Ciklus u sjećanju na izgubljene djevojke“.

O sebi Sinanović piše ovako: „Ime mi je Emsud, što na arapskom jeziku znači: siguran, čvrst, razuman, a to su atributi koji i nisu baš prispodobivi uobičajenoj predodžbi o liku pjesnika; a prezime Sinanović vjerojatno potječe od turskog imena Sinan. Rođen sam 1. siječnja 1955. godine u Vrhpolju, selu kojeg od pamtivijeka ljube dvije zmijolike, zelenkaste ljepotice rođene udarcem Musinog štapa o stijenu obližnjih planina. I te dvije ljepotice, rijeka Sana (od latinskog sanus – jedini, jedina) i kći joj Sanica danju pjevaju pjesmu žuborenja, a noću uspavljuju moje vrijedne Vrhpoljčane“.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost i jugoslavistiku. Magistrirao je s temom bošnjačke drame i teatra te obranio i tiskao doktorsku disertaciju „Poetika Envera Čolakovića“. Do sada je objavio zbirke poezije: „Vrhpoljski šehidi“ (1994.), „Osmijesi Bosne“ (1997. u suautorstvu sa sinom Gordonom), „Tarih o ljubavi“ (2001.), „Tarih o Slavonki“ (2009.). Objavio je i knjigu o povijesti bošnjačkog teatra „Bošnjačka drama“ (1995.), komediju „Ramo i Đulka“ (2007.) i roman „Mejruša alčak“ (2018.).

Sinanovićev novi rukopis, čiji je žanr teško odrediti, naprosto pršti od strasti, mladenačke ljubavi i dijaloga čiji smisao ipak dobacuje do onoga što ipak jest – pripovijedanje s temeljnom romanesknom strukturom. Ono što Emsuda Sinanovića čini prepoznatljivim i prilično drugačijim u jezerima i rijekama suvremene proze jest njegova pjesnička priroda, a pažljiviji čitatelj uočit će i autorova znanstvenička nagnuća. Studentska, mladenačka ljubav ogrnuta je strasnim dijalozima, pravom rijekom riječi, nekih pomalo i zaboravljenih. One čine roman bistrim i živahnim tokom kojemu je jedini cilj – ljubav koja ne prestaje, koju valja stalno iznova buditi, ne samo riječju, već i izmaštanim opisima koji na kraju postaju i sami čin.

Kao što se autor ne ustručava riječima prizivati ljepote i značenja ljubavnoga čina, na sličan način na mnogim mjestima vrlo duhovito, uz imena znanih filozofa, književnika, svima poznatih intelektualnih autoriteta, dodaje i suvremene likove s polja estrade i zabave.

Uz književni jezik i studentski žargon, autor poseže i za starim bosanskim riječima, ali i onima daljeg porijekla, primjerice perzijskim i arapskim. Međutim, taj kontrast suvremenog jezika i onih riječi čije ćemo značenje katkad potražiti u priloženom rječniku manje poznatih riječi i izraza, uspješno čine fino tkanje romana i dojam je da se u njemu prirodno uklapaju. Nađe se tu behara, pendžera, hurmašica, halve, bulbula, šadrvana i ezana – riječi autora koje se u ovom romanu slažu s rječnikom modernog grada.

Pritom, Sinanović u opisivanju ljubavi ne propušta dometnuti i prikazati socijalnu zbilju te odapinje i fino oblikovane kritičke strelice propitujući stvarnost – ne libi se ni spajanja istočne i zapadne filozofije pri čemu njegovi likovi propituju i priznate autoritete. Naravno, glavni su likovi potekli iz različitih svjetova, Nina je iz građanske familije, kći slavne pijanistice, a Ahmo iz skromne radničke porodice, žedan znanja, pa studira na dva fakulteta i pritom iskazuje i svoju strast prema ženama.

Po iskazu samog autora, ovaj je roman tek uvod u ciklus kojega naziva traganjem za izgubljenim sjenama ljubavi. Uz to, prema već spomenutom rječniku koji njegovi likovi koriste uz suvremene iskaze, vidljiva je vezanost Sinanovićeva za zavičaj, za Bosnu.

Istovremeno, načinom opisivanja likova, kontrasta između želja roditelja, posebno kad oni shvate s kakvim se studentima druži Nina, autor zaokružuje takozvani generacijski roman, jer ove mlade ljude uz otpor prema propisanim vrednotama spajaju slični interesi, u glazbi, književnosti, ali i u odijevanju i načinu provođenja slobodnog vremena.

U mnogim sekvencama Sinanović opisuje život u studentskim domovima, Studentski centar i legendarne filmske matineje u 13 sati, ali opisuje i publiku koja posjećuje Kinoteku i one koji idu na koncerte klasične glazbe.

Sve to povezuje generaciju, pa i sukob starijih i mladih, ali i prijateljstvo, humor te ljubav, ovdje opisana žestoko eksplicitno i katkad, kako bi sami likovi rekli, otkačeno.

Ipak, sami zaplet kao i razrješenje odnosa među likovima, balans između njihovih želja i mogućnosti ako ga ikada i igdje uopće ima, neka ostane radoznalom čitatelju.