Samo je majka ona koja daje božanski značaj ženi. (Iginio Tarchetti)
Točno u drugoj polovini kolovoza 2005. umrla moja majka Fatima. Sjećam se, ujutro sam je vidio u bolnici. Nije bila pri svijesti. Bilo je jutro i glavu je okrenula prema vrućem kolovoškom suncu, kao da je sunčevom toplinom, nesvjesno, htjela zaustaviti onu studenu Smrt koja se uvlačila u nju.
Sunca, još malo sunca… Topline, još malo topline… Sat vremena iza toga umrla je.
Naravno, nije protekao ni jedan jedini dan da nisam razmišljao o majci, kao što od svibnja 1970. nije prošao ni jedan dan da se nisam prisjećao oca.
Njemački pisac Jean Paul rekao je da nam majke daju toplinu, a očevi svjetlost.
Možda je prikladnije na ovome se mjestu poslužiti riječima židovske narodne poslovice koja kaže: Bog nije mogao biti na svakom mjestu pa je zato stvorio majke.
Hegel je rekao da je majka genij djeteta, a Adalbert Stifter da je majčino srce sinovljevo najljepše i neizgubljivo mjesto, pa čak ako je već i sjedokos. Svatko u svom svijetu ima samo jedno jedino takvo srce.
Svi naši najmiliji žive u našim sjećanjima. A sjećanje, mislim, nije ništa drugo do kontinent naseljen uspomenama. U tom svijetu uspomena, majka nam daje onu neophodnu toplinu da možemo osjećati, a otac svjetlost da možemo vidjeti svijet koji nas okružuje.
I zbiljski i onaj skriven u našim srcima. A u mojem srcu, evo, moja majka počiva već puni niz godina. Valjda je tu našla onu toplinu kojoj je težila posljednjih sati života.
„A onoga dana kad je majka umrla, počela je starost.“ (Albanska narodna poslovica)
* * *
Tkogod štogod mislio, uvjeren sam da postoji nekoliko naših paralelnih života.
Najprije onaj život koji živimo u sebi. Potom život koji živimo oko sebe.
Onda svi oni životi koji živimo sa svojim najbližima, s prijateljima, znancima itd.
Nakon svih tih budnih života, živimo i maštovit život u snovima. Taj život znade gdjekad biti vrlo kvalitetan. Uglavnom se u njemu pojavljuju likovi koje znamo.
U snovima je sve moguće. Volim svoj život u snovima. Eto, noćas sam sanjao majku.
Uopće nije izgledala onako kako sam je zadnji put vidio u bolnici. Tada je jedva disala, bolest ju je posve svladala. Mučila se, majčica, tih posljednjih dana.
Noćas nije tako izgledala.
Bila je mlada trideset-godišnja žena. Nasmijana. Visoka, crne kose, tamnih očiju, bijelih zuba. Vrlo, vrlo lijepa žena. Danas bi rekli: pravi komad. Zračila je toplinom i ljubavi.
U snu sam hodao nekim crnim šumama. Imao sam deset godina.
Budući da se nikad nisam ničega bojao, hodao sam šumom veselo pjevajući i radosno poskakujući.
Onda je počeo puhati orkanski vjetar. Naglo se naoblačilo, a crna šuma postala je još crnjom, premda se to činilo nemogućim.
Oblaci su se spustili vrlo nisko. Rukama sam ih dodirivao. Potom pljusak, pravi prolom oblaka.
Oko mene je bilo sve mokro, a ja sam i dalje hodao posve suh.
Bože, mislio sam, kako kiša čudno pada. Kao da pazi da ne pokisnem.
Igrao sam se s kišom. Mijenjao naglo pravac kretanja, ali ni tada me nije smočila ni jedna kap.
I u toj igri, odjednom, eto ti nje. Moje mame. Trideset-godišnje ljepotice.
Pojavila se obasjana žarkom svjetlošću mojih dječjih uspomena.
Vedra.
Jedina svjetlost u crnoj šumi.
Nagnula se nada mnom, onako topla i nasmijana, pomilovala mekom rukom po nepočešljanoj kosi i upitala:
– Sine, jesi li se izgubio u šumi?
– Nisam, majko.
– Sine, je li ti teško tako hodati?
– Nije, majko.
– Bole li te noge, sine?
– Ne bole, majko.
– A gdje ti je nokat s malog prsta desne noge, sine?
– Bolio me, majko, pa sam ga otkinuo i bacio da me više ne boli.
– Je li ti hladno, sine?
– Nije, majko. Svuda oko mene je hladno, samo je u meni toplo.
– Dobro, tako treba biti sine… Odoh ja sad.
– Nemoj još ići mama, htio bih…
Nestala je, a ja sam se probudio.
Nikad nisam mislio da uspomene mogu fizički boljeti.
Kad sam se probudio, uspomene su me posvuda zaista jako boljele, a jastuk je bio mokar od snova i kiše.
Eh, majko, majčice… nemoj nikad tako naglo odlaziti. Ostani sa mnom, pusti me da te barem sanjam.
* * *
Ove heklarije koje vidite, to su zapravo ruke moje majke. Dok je čekala Smrt, heklala je da joj ne bude dosadno. Sve ono što je radila, poklonio sam drugima, samo sam zadržao ovu heklarije, kao dvije ruke moje majke.
I ja provodim svoju starost tako, radeći. Sjedim za ovom stolicom, pišem, čitam, klopam, smišljam i domišljam… i odmaram se tako što se naslonim na ovu heklariju koja me, kao majčina ruka, smiruje. Miluje me po leđima i vratu i tako iz mene izvlači Umor i Smrt.
Kad ne mogu sjediti, kad mi se umore oči i glava, kad me guzica zaboli od sjedenja, legnem. Ne gasim laptopić. Samo ga pokrijem ovom heklarijom, kao da je živo biće, siguran da i on osjeća blagost ruku moje majke.
Jer Njene su ruke blagi vjetrić, Al’ ne baš tako blag kakva je bila ona.
Onako čista i onako tiha.
Fali mu Majčine duše…
