Od stava koji je govorio (otprilike) da federacija ne smije dopustiti republikama i pokrajinama toliko samostalnosti koja čak ide do odcjepljenja, srpska se politička mudrost povukla na rezervne položaje s kojih uzvikuje da bosanskohercegovački entitet ima pravo razmišljati o svojoj vojsci, zakonima, granicama, pa i pridruživanju Srbiji.
Cinik bi mogao reći da zločinac mora doći na mjesto zločina. U ovom kontekstu to bi značilo da tvorci Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti moraju sami sebi skočiti u usta i stati na stranu koju su nekada napadali.
Ako samo izbacimo riječ Jugoslavija onda Memorandum SANU u nizu svojih točaka govori zapravo protiv stavova današnjeg manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini. Tako se među ostalim detektira pat pozicija na razini federacije uslijed opstrukcija secesionističkih političkih grupacija:
„Današnji politički sistem (Jugoslavije) sve je više protivrečan, disfunkcionalan i skup. On umnogostručava globalne mehanizme vlasti na tri nivoa, omogućavajući silno narastanje birokratije i povećanje izdataka za opštu potrošnju. Bilo da je reč o političkim, bilo o ekonomskim pitanjima, sistem može poslužiti kao školski primer neefikasnosti. Odlučivanje u federaciji teče toliko sporo da i kada se donesu prave mere one zbog zakašnjenja imaju polovičan učinak. Zbog sukoba učesnika u odlučivanju često dolazi do potpune blokade i to ne samo na nivou federacije. Republika Srbija ne uspeva punih deset godina da donese republičke zakone… Tome valja dodati i često ispoljenu nemoć saveznih organa da obezbede primenu saveznih zakona. Društveno uređenje se očigledno nalazi u stanju paralize.“
Ako umjesto Jugoslavije stavite BiH dobit ćete realnu sliku opstruiranja rada federacije i zagovaranja stavova koji su nekada napadani.
Aktualnim čitanjem memoranduma SANU može se vidjeti da se kao jedan od ključnih uzroka stagniranja ekonomije navodi pretvaranje država u ‘svojevrsnu konfederaciju’. Istorija, kaže se tamo, ne poznaje nijedan takav primjer. Da ne bi na tome ostalo, entitet trenutno pokušava inscenirati sličnu stvar pokušavajući se igrati republičkih prava bivše Jugoslavije.
Memorandum SANU među ostalim bilježi: „Afirmacijom republičke i pokrajinske državnosti uz istovremeno iščezavanje izvornih, koordinirajućih funkcija federacije otvorene su široke mogućnosti zadovoljavanja pojedinačnih interesa na teret opštih.“
Preslikano na današnju situaciju u BiH to bi značilo da se sada pokušava primijeniti ono što je kritizirano u memorandumu. Snage razdora htjele bi ponoviti 1974. godinu, tj stvoriti pretpostavke za razbijanje BiH
Formulaciju (poslovicu) ‘Bliža je košulja nego haljina’ Memorandum SANU upotrebljava da bi objasnio kako su republike bivše države više mislile na sebe i svoju ekonomiju nego na cjelinu. Sada se pak priziva stanje u kojemu će u BiH sve biti podređeno košulji a ništa ili vrlo malo haljini.
(Argument koji bi išao za poistovjećivanjem situacije – Što je bilo moguće tada u Jugoslaviji zašto ne bi bilo moguće sada u BiH – promašen je jer Bošnjaci u BiH nisu nikoga u BiH napali, nisu silom oružja pod krinkom očuvanja zemlje učinili ono što su srpske paravojne jedinice učinile u BiH.)
(Slična se analogija i kvaziargument povlači s paralelom Kosova i BiH – Ako se Kosovo ima pravo odcijepiti onda to ima i entitet u BiH. Na razini formalne logike možda, ali ne treba zaboraviti da je i u jednom i u drugom slučaju nasilje, zlo, masovna ubojstva… došlo sa srpske strane. U toj situaciji formalna logika ne vrijedi jer bi to značilo otprilike ovo: Mi smo na Kosovu činili zulum pa se oni imaju pravo odcijepiti, a u BiH mi smo pravili zulum pa se mi imamo pravo odcijepiti. To naravno ne drži vodu.)
U memorandumu je među ostalim zabilježeno: „Svuda prisutna usitnjena, seljačka svest inspirisana (je) shvatanjem da je sve dozvoljeno što nije izričito zabranjeno…“ Možda je teško pronaći rečenicu koja bolje opisuje bahatost grupe političara odnarođene od srpskog naroda koja se pokušava igrati ugroženosti u BiH nakon svih počinjenih zvjerstava.
Memorandum detektira i sklonost „da (se) uvažava samo neposredne interese, dok (se) one udaljenije i posredne potpuno zanemaruje“. Nema jasnijeg pokazatelja da je memorandumska inspiracija raspada Jugoslavije pogodila i ovaj segment. Perverzija historije sastoji se u mijenjanju uloga. Sada neposredne interese zagovaraju otuđeni predstavnici srpskog naroda, držeći svoj narod u strahu masmedijskom dresuromod posebnih interesa.“
Nakon stava da nacije nisu ravnopravne slijedi ključno pojašnjenje: „srpska nacija, na primer, nije dobila pravo na vlastitu državu. Delovi srpskog naroda, koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organizuju, da zajednički razvijaju jedinstvenu kulturu svog naroda. Nezaustavljiv progon Srba s Kosova na drastičan način pokazuje da ona načela koja štite autonomiju jedne manjine (Albanci) nisu primenjena kad su u pitanju manjine u okviru manjine (Srbi, Crnogorci, Turci i Romi na Kosovu). S obzirom na postojeće oblike nacionalne diskriminacije današnja Jugoslavija se ne može smatrati modernom i demokratskom državom.“
Ključno je to mjesto gdje se na temelju činjenice života Srba u republikama izvan Srbije donosi konstatacija o njihovoj neravnopravnosti. ‘Jedinstvena kultura svog naroda’ postaje zahtjev koji iz područja jezika i kulture, a nakon analize ekonomskih neuspjeha Jugoslavije, sugerira nužnost promjena (koji u konačnici završavaju sloganom ‘Svi Srbi u jednoj državi’).
SANU progovara o progonu Srba sa Kosova, ali ne spominje progone Albanaca i desetljetnu torturu albanskog stanovništva. (Ovo prešućivanje postat će obrascem svih budućih sličnih situacija – nećemo govoriti o srpskim zločinima ali ćemo matematički ili logički operirati sa novouspostavljenim stanjima).
Preuzimanje pozicije Albanaca s Kosova vidljivo je i u ovom ‘povratku u budućnost’ Memoranduma SANU:
„Autonomna oblast u pogodnom trenutku dobija rang autonomne pokrajine, zatim i status “konstitutivnog dela federacije”- sa većim prerogativima od ostatka Republike kojoj samo formalno pripada. Dalji korak “eskalacije”, koji se javio kao i albanizacija Kosova i Metohije pripreman je, dakle, najlegalnije. Isto tako i unifikacija književnog jezika, nacionalnog imena, zastave, udžbenika – prema instrukcijama iz Tirane – bila je sasvim otvorena, kao i sama granica između dve državne teritorije, uostalom. Zavere, koje se obično tajno kuju, na Kosovu su se stvarale ne samo očevidno, već i demonstrativno.“
U dijelu memoranduma koji nosi naslov Položaj Srbije i srpskog naroda navode se ‘tri mučna pitanja’ koja tište srpski narod. Navodi se ekonomsko zaostajanje Srbije, državno-pravni odnosi (posebno u dijelu reguliranja položaja pokrajina) te ‘genocid na Kosovu’. Interesantno je da se u formulaciji drugog ‘mučnog pitanja’ spominje problem ‘nereguliranja državno-pravnih odnosa’ srpskog naroda ‘sa Jugoslavijom’. Time se ‘mučno pitanje’ pojavljuje kao mučna najava izdvajanja korpusa srpskog naroda iz zajednice jugoslavenskih naroda i postavljanje srpskog naroda naspram svih ostalih. Ekskluzivizam se dakle opravdava ekonomskim zaostajanjem i ‘genocidom na Kosovu’ (koji je posebna priča).
Uzroke diskriminacije privrede Srbije pisci Memoranduma vide u međuratnim stavovima Kominterne o ‘srpskoj ugnjetačkoj naciji i ostalim ugnjetenim narodima’. Kominterni se predbacuje što je klasna pitanja zamijenila nacionalnim (što ne bi trebala biti orijentacija marksistič-
kog mišljenja), te da je KPJ preuzela stavove Kominterne. Smisao ponavljanja ovih teza kroz četiri desetljeća SANU vidi u pokušaju „da se srpskom narodu usadi osećanje istorijske krivice“. Dakle argument protiv stava Kominterne nije ništa drugo do kritika Kominterne da se ne pridržava marksističke analize, a da KPJ preuzima njihovu nemarksističku metodu i stavove.
Korijene pak takvih odnosa SANU vidi u svojevrsnom kašnjenju Srbije u osnivanju institucija koje će nakon Drugog svjetskog rata, a i u toku tog rata, donositi ključne odluke: „Antifašističko veće Srbije – kaže se u Memorandumu SANU – osnovano je u drugoj polovini 1944. godine, kasnije nego u drugim republikama, a Komunistička partija Srbije tek po završetku rata. Za drugo zasedanje AVNOJ-a većnici su birani iz srpskih vojnih jedinica i članova Vrhovnog štaba koji su se zatekli na teritoriji Bosne i Hercegovine, za razliku od većnika nekih drugih republika, koji su došli na zasedanje sa svoje teritorije i koji su iza sebe imali nacionalne političke organizacije sa izgrađenim stavovima i programima.“ To su svakako zanimljive činjenice koje bi se mogle interpretirati na različite načine. Jedan od njih je da se Srbija relativno kasno opredijelila za antifašizam odnosno da zasluge za srpski antifašizam pripadaju uglavnom bosanskohercegovačkim Srbima. Je li tu u pitanju bila ‘neravnopravnost’ ili je u pitanju nešto drugo, o tome se puno može razgovarati.
Nakon obrazlaganja nejednakosti Srba u uspostavljanju odnosa nakon rata, akademici se vraćaju aktualnoj stvarnosti i zahtijevaju da se „bez odlaganja prestane sa zloupotrebom teze o ugnjetačkoj i ugnjetenim nacijama“.
Interesantno je to povezivanje ideološke i ekonomske razine. SANU pronalazi korijene problema u stavovima Kominterne koje preuzima KPJ, te u kasnom organiziranju antifašističkih tijela i Komunističke partije Srbije, što dovodi do teze o ugnjetavanju od strane srpske buržoazije, a to je dovelo do neravnopravnosti Srba u zajednici jugoslavenskih naroda. Da bi se ‘nepravda’ ispravila SANU predlaže neuplaćivanje sredstava Srbije u Fond federacije za razvoj nedovoljno razvijenih područja Jugoslavije.
I dok se o ekonomskim aspektima mogu imati različita, oprečna, ozbiljna i navijačka tumačenja – ostaje neminovno pitanje smislenog povezivanja stava o nužnosti povezivanja svih Srba živućih u više republika i pokrajina s Kominternom, politikom KPJ, kašnjenjem organiziranja institucija antifašizma u Srbiji, oslobađanja stigme ‘ugnjetavačke nacije’ i – prestanka uplate u Fond federacije za manje razvijena područja. Tim više što je SANU smatrala da su sustavom pomaganja kroz Fond dobro prošle Slovenija, Hrvatska i – Vojvodina (dakle dio Srbije). Srbija nije iskoristila pravo veta (premda je mogla) i to je Srbiju smatra SANU dovelo do genocida nad Srbima.
Kako danas čitati razoružavajuću istinu Memoranduma SANU: „Vojvodini je data autonomija između ostalih razloga i zato što je srpski narod u Habsburškoj monarhiji njoj težio već od kraja XVII veka. Srbi u Austriji i kasnijoj Austro-Ugarskoj težili su stvaranju autonomne oblasti (despotovini ili vojvodini koju su, međutim, nazivali Srbijom) stoga da bi, okruženi brojnijim i nadmoćnijim Mađarima i Nemcima, sačuvali svoju nacionalnu individualnost i svoju versko-pravoslavnu pripadnost. Stvaranjem posebne autonomne oblasti na tuđoj državnoj teritoriji Srbi su radili na slabljenju te države, a sve sa ciljem da se u pogodnom momentu što lakše izdvoje i ujedine sa svojom sabraćom južno od Save i Dunava.“ (potcrtao S. A.)
Perverzija političkog obrata ogleda se i u stavu Memoranduma u kojemu se kaže: „Zemlja koja nema jedinstven prosvetni sistem ne može računati na to da će u budućnosti biti jedinstvena.“
Uz ovih nekoliko sličica iluzorno je postavljati pitanje: Tko tu koga laže, na koji način, iza čega se skriva ili pitati se pa makar i retorički ima li trunčice istine u stavovima sljednika Memoranduma SANU danas u manjem bosanskohercegovačkom entitetu.
Odgovor daju masovne grobnice, njihova prekapanja, preživjeli svjedoci, biblioteke knjiga i dokumenata o sramoti srpskog naroda. Ali ne zbog učinjenih zločina (njih su učinili pojedinci) nego zbog šutnje i suvremenih pravno-političkih perverzija koje svakodnevno plasiraju na lokalnu, europsku pa i svjetsku scenu.