Zrno prašine u svemiru na kojemu živimo i koje nazivamo Zemljom u velikoj je kušnji. Uz milijardu gladnih, narastanje broja nuklearnih glava i svakojakog drugog oružja – Univerzum je pred čudesno lijepu dušu bosanskohercegovačkog čovjeka postavio pitanje: Može li biti uvažavanja i poštovanja različitosti u traganju za onim univerzalnim? Možemo li u ime Boga voljeti onoga koji putuje drugim putem ili mislimo da ga treba uništiti? Jesmo li doista toliko smiješni da Svemiru ugrađujemo nacionalističke megafone…

Tamo gore osjeti se samo beskrajna bol preživjelih. A svi koji su životom platili zapravo su platili glupost ljudi koji su u djeliću milisekunde života zrnca prašine pomislili da se mogu igrati Boga. Bosna je pitanje upućeno Čovjeku: Možemo li biti ljudi koji putuju paralelno, dopunjuju se u svojim traganjima, pomažu jedni drugim u oslobađanju od zabluda i poštuju jedni druge.

Možda netko neće dobrohotno razumjeti rečenicu koja kaže: Pa čak je i manje važno gdje će se povlačiti granice između onoga što zovemo državama. Ključno je možemo li se u sebi osloboditi granica. Možemo li se otvoriti za ljepotu i dobrotu? Možemo li uživati u pozivu na molitvu bogomolje bez obzira pripadala ona ovoj ili onoj grupi ljudi?

Bosna je mudro pitanje poslano Čovjeku: Čovječe jesi li sposoban voljeti. Od našeg odgovora ovisit će puno više od postavljanja nekih granica, hapšenja ili nehapšenja interesnih skupina ogrezlih u kriminalu, korupciji, nepotizmu i nesposobnosti suočavanja s prošlošću. U pitanju je savjest Europe i Svijeta. No prije svega u pitanju je naša vlastita savjest.

I zemlja natopljena krvlju i tijelima u masovnim grobnicama – porađa cvijeće. Rijeke koje su nosile leševe povremeno se naljute, ali teku i dalje. Nebo se svakodnevno igra s Unom, Vrbasom, Bosnom, Drinom, Neretvom… Ima li u nama snage za veliki ljudski iskorak prema Dobru?

Silom nikada nećemo moći nikoga uvjeriti da je griješio. Nema tog zakona koji bi u srce grješnika unio svijest o vlastitom grijehu ili grijehu predstavnika vlastitog naroda. Jedino što možemo to je nadati se da će naša vlastita širina, naše strpljenje, naš sabur – poroditi i u drugima potrebu da sami kažu ono što im možda priječi naš pritisak.

Ako nije iskreno priznanje nije priznanje. Kao što nikoga ne treba siliti da u bilo što vjeruje, ne treba ga siliti niti da osjeća nečiju bol.

No proći će i vrijeme kabadahija. Oni su izrasline koje su nam poslane ispitati naše strpljenje i našu veličinu. Oni nemaju veze s bosanskohercegovačkim nacijama. To su mafijaška udruženja čiji predstavnici bez straha izgovaraju da ne vole zemlju po kojoj hode…

Bošnjački glas je bio i ostat će glas dobrih ljudi bosanskohercegovačke dijaspore. Ali i dobrih ljudi Bosne i Hercegovine. Lijepa pjesma bit će i dalje uvod za razboritu riječ, otvoreni komentar, necenzuriranu izjavu, za raznolikost stavova i sugestija o načinima našeg boravljenja na ovom zrncu prašine koji zovemo Zemljom.

U tom smislu ovo jest časopis nacionalne manjine, ali je zasigurno časopis koji pogađa želju većine ‘običnih’ ljudi: Budimo ono što jesmo i uživajmo u različitosti.

Nad nama su oblaci koji najavljuju da će se naši unuci s nostalgijom sjećati vremena kada su ljudi bili različiti.