U korijenu izbjegavanja riječi genocid leži bijeg od sučeljavanja s bolnom istinom. Još jednom su rušene džamije; još jednom su masovno ubijani muslimani; još jednom se pljačkalo i otimalo pod izlikom obrane vlastitog naroda.

Priznanje genocidnih namjera predstavnika vlastitog naroda donosi konzekvence, ne samo političke. Pred savješću je svakog predstavnika naroda iz kojega su došli mučitelji, koljači, silovatelji, pljačkaši i ubojice, da sebi odgovori na jednostavno i bolno pitanje: Pa kakav smo mi to narod?

U pravilu savjest se skriva u zazivanje budućnosti: Zaboravimo sve i krenimo ispočetka! Pa nećemo se valjda ponovno vraćati u ratna vremena…. Dosta nam je rata… Mi smo djeca mira… Mi volimo umjetnost i zabavu…

To je otprilike kao da dođete psihoanalitičaru pa mu kažete da vas može pitati što god hoće samo ne nešto o prošlosti.

Bijeg od prošlosti pokušaj je bijega od raščišćavanja moralnih dvojbi. Skrivena u kornjačin oklop duša je spremna glumiti, pjevati, teoretizirati, pisati, ali ne i izaći na svjetlo dana sa svojim osjećajem izlivenim u riječ: „Ispričavam se svima kojima su predstavnici mog naroda (koji samim tim činom više to nisu) učinili bilo kakav zločin, a posebno se ispričavam narodu koji su htjeli istrijebiti“.  Nije teško, ostaje zapamćeno, katarzira, čini zajednicu nas ljudi ljepšom i sposobnijom za ljepotu.

Bijeg u intelektualne, pa ponekad i umjetničke sfere i glasna šutnja intelektualaca znak je emocionalne i moralne nezrelosti takozvanih. Nema umjetnosti tamo gdje nema suočavanja sa samim sobom i zajednicom u kojoj živim. Nema istine u nabacivanju riječi i fraza o kritici, slobodi, istini, ljepoti ili moralu, ukoliko ne podastremo sami sebi istinu o sebi samima u zrcalu tih istih riječi.

Bavit ćemo se kao estetikom, ali nećemo se suprotstaviti činjenici da film koji je ‘osvojio’ Europu neće u kina! Kritički ćemo kao misliti ali se nećemo usuditi kritički prozboriti o partijsko-mafijaškim interesnim skupinama koje kroje unificiranu nacionalističku
(ne)svijest; pisat ćemo o slobodi, ali ne i o neslobodi građana entiteta koji ne mogu pogledati najbolji europski film; sudjelovat ćemo na televizijama, ali ćemo prešutjeti da su one produžena ruka nacionalističkih simbola iza kojih se krije prljavština prvobitne akumulacije nekad društvenog kapitala.

Europa je simboličnim činom davanja nagrada filmu Quo vadis Aida učinila mali korak prema pranju vlastitog obraza. Pokazala je da nije samo zajednica utemeljena na čeliku ugljenu, bankarskom kapitalu i birokraciji, nego da je sačuvala i nešto od Goethea, Voltaiera, Rousseaua, Mozarta, Bacha, Camusa i mnogih drugih umjetničkih duša koje su trasirale europski put duhovnosti.

Film Quo vadis Aida doista i nije samo film. To je krik umjetnosti nad dogođenim strahotama ali i poziv na razumijevanje i katarzu. Krik je to koji je udružio Ljude/Umjetnike različitih vjera da na umjetnički način pruže bosanskohercegovačkom čovjeku još jednu šansu.

No onako kako se negira genocid, onako kako se uporno poriče istina, tako isto se dio Bosne i Hercegovine odnosi prema filmu kojim bi se trebala ponositi. I umjesto javnih prikazivanja, otvorenih razgovora o zločinima i pokušaju zatiranja jednog naroda, umjesto kolektivne katarze i otvaranja za neko bolje sutra – dolaze zabrane. Film će se gledati potajice u svoja četiri zida. Još samo je korak do oblikovanja specijalnih postrojbi koje će pronalaziti kopije ovog filma i hapsiti građane koji film pokušaju pogledati.

Najbolji europski film govori o najstrašnijem zločinu nakon Drugog svjetskog rata. Političko-mafijaška nomenklatura secesionističkih namjera stavit će ruku na oči i neće vidjeti ništa. Onako kako nisu vidjeli masovne grobnice ne žele ni danas vidjeti film koji tek simbolično i suptilno hoda rubovima onog što je strašnije od najstrašnijeg.

Redateljica je kroz priču/sudbinu jedne obitelji iznijela na svjetlo dana strašne emocije koje su proživljavale tisuće ljudi Srebrenice. U središtu interesa redateljice nije bila ni masa niti scene zločina. Pred nama su bile emocije jedne žene koja gubi svoju obitelj kao simbol svih žena i majki koje su živote svoje gubili gubeći svoje najdraže.

Jasmina Žbanić je napravila europski film. Uravnotežen. Težak. Iskren. Ona je filmom postavila pitanja koja će ljudi od pera verbalizirati. Ponekad i promašiti. Ali onu tišinu i pogled u prazno prevoditeljice koja se vratila nakon rata u Srebrenicu – opisati se ne može.

Jasna Đuričić igrala je ne samo srebreničku majku. Svoju je ulogu uzdigla do uloge Majke, (univerzalno) hrabre žene koja se vraća u svoj grad i suočava s ubojicama svoje obitelji.

Nijedna nagrada na svijetu neće ponukati zaigrane ‘političare’ manjinskog identiteta da dopuste svom narodu gledati ovaj film. Ali on će biti gledan. On će probuditi zamrla, utišana pitanja i medijskom prašinom prekrivenu savjest. Umjetničko će djelo pomoći da ponovno procvjetaju duše dobrih ljudi manjinskog entiteta i da suze iskrenih gledatelja krenu prema potočiću a možda i rijeci smisla.

Ovaj je film nešto najstrašnije što se moglo dogoditi zločinačkom umu i njegovim nasljednicima.