Početak ovonedjeljne evanđeoske perikope (Mk 4, 26-34) (ne)slučajno nadahnjuje ovo laičko promišljanje. Isus mnoštvu govori u prispodobama: …Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod; najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa, jer eto žetve.
Na kraju smo školske godine. Tijekom sedam godina za župni listić sam ispredao tekstove kojima sam uvelike slijedio tijek liturgijske godine. Biolozi kažu da se u sedmogodišnjem razdoblju obnove sve stanice ljudskog organizma. S vama koji se udubljujete u moje pisanje dijelio sam ono najbolje do čega bih uzmogao duhovno doprijeti, osluškujući Božju Riječ, a nastojao sam također popratiti zbivanja kroz koja smo prolazili kako kao duhovna zajednica tako i kao društvo u cjelini.
Kako se spisateljski ne bih ponavljao, okončavam ovaj niz kolumnica u nadi da će me Duh Sveti nadahnuti novim načinom laičkog promišljanja. Duboku zahvalnost izričem čitateljstvu i svima koji su omogućili redovito izlaženje ovih tekstova.
Uporno sam, pišući ove esejističke sastavke, molio dragog Boga da mi u hrvatskoj poeziji pomogne otkriti stihove kojima ću podzidati svoja zapažanja. Bilo je tako i danas. Iznovice sam iskusio da nema slučaja. Početak pjesme Ribar nedovoljno zapažena hrvatskog (međimurskog!) pjesnika Vinka Kosa (1914-1945) ponajljepše zaokružuje moje misli:
Razbi koru i uroni u dubinu, / probi vanjsko i zađi u sredinu. / Nije ovo, zemljo, tvoje pravo lice, / sjeme je unutra, napolju su klice. / Nema zime ni starosti, boli niti jada, / nema mržnje. Izvan ovog kruga vječno dobro vlada. / Svaka rana ima lijeka, za sve gladne ima hljeba, / samo srca, srca, srca mnogo treba.
Svemogući Isukrste! Blagoslovi i usmjeruj neproračunato djelovanje čestitih poslenika u tvome vinogradu.