Ovaj broj glasila Bošnjaka posvećujemo onima koji ga ne mogu pročitati. Tek rođenoj djeci koja su umjesto slova doživjela udarce čizmama ili noževima. Suzama majki koje su gledale kako im odvode djecu, a nekada i kako ih ubijaju. Snovima majki u kojima se pojavljuju djeca koja ne rastu. Molitvama majki da se njihova nesreća nikome više ne dogodi.

Posvećujemo broj očevima koji nisu uspjeli zaštiti svoje sinove. Očevima koji su povjerovali braći Srbima i zvali svoje sinove da dođu iz šume i da se predaju (jer im braća Srbi neće ništa). Očevima koji su umrli nesretni jer su znali da su nemoćni učiniti svetu stvar – zaštititi svoje najbliže. Očevima koji su mirno odlazili u smrt, s molitvom na usnama.

Broj posvećujemo dušama i duhu ubijenih u Srebrenici. Te duše i taj duh lutat će srebreničkim šumama sve dok se i posljednja jama ne iskopa i posljednja kost ne nađe smiraj u molitvi porodica koje još uvijek traže, čekaju, nadaju se. Duše ubijenih lutat će proplancima, obilaziti staze, vraćati se u Potočare, lebdjeti nad ulicama i nad svakom kućom u Srebrenici. Dok krvnicima istina ne pomuti mozak.

Krik krvnika bit će znak da su duše ubijenih, masakriranih, silovanih, tučenih… probudile iskre savjesti zavedenih komšija. Neki su od njih morali ubijati jer su preslabi bili da bi stali uz braću Bošnjake i zajedno s njima krenuli prema svjetlosti. No ima i onih koji su u mučenjima, krađi, silovanjima, u nanošenju zla svake vrste – uživali. Njih kolektivna svijest naše braće Srba mora otkriti i kazniti, jer se bez kažnjavanja takvih ni duše Bošnjačke neće smiriti.

Ovaj broj na dušu stavljamo europskoj i svjetskoj zajednici koja je dopustila holokaust nakon holokausta. Zajednici koja je nakon drugog svjetskog rata još jednom dopustila pokušaj istrebljenja jednog naroda. Neće nažalost biti sreće u toj zajednici dok vlastiti grijeh ne ispere brigom za ostatak naroda koji je u njihovoj nazočnosti i uz njihovu šutnju trebao biti istrijebljen.

Ovaj broj posvećujemo zločincima koji su od naših komšija i braće izrasli u nakaze. Nema opravdanja pritiscima sa strane. Nema izgovora o nužnosti de se u ratnim okolnostima neke stvari moraju činiti. Nema skrivanja iza leđa odgovornih. Nema prebacivanja na egzekutore vlastitih naredbi. Na djelu je zločin mitologije jednog naroda i on mora biti kažnjen. Svaka je kazna zapravo nagrada za zločinca jer mu pruža mogućnost umirenja vlastite savjesti. Dopustimo zato da se svi zločinci pomire s istinom koju zasigurno nose u sebi.

Ovaj broj posebno posvećujemo ljudima koji su ostali naša braća. To su zasad samo iznimke u kolektivnoj mitološkoj magli srpske politike i srpskih medija. Ti su ljudi svjedoci Dobra koje struji kroz svakog čovjeka na planeti. Oni su dokaz da se u ljudsko treba i mora vjerovati unatoč svim zvjerstvima.

Mržnja može rađati mržnju. U pravilu se tako uvijek i događa. Bošnjaci moraju biti iznad te mržnje. Nikada ne zaboraviti zvjerstva, ali biti sposobni pronaći ponovno braću u narodu koji je zalutao u zločin. To je sudbina i poslanje Bošnjaka.