Kako je mogla, pitali se, Nermina to preživjeti?
A tko kaže da je preživjela?
Oni koji je bolje poznaju znaju da neće nikada.
Popije ona kavu s ljudima.
Ode i do mlađe kćeri u Njemačku.
Posadi koju mrkvu na komadiću komunalne zemlje u Lundu.
I nasmješi se.
Našali.
Kao da uistinu živi.
A onda se zatvori u svoj stan.
Na drugom katu velike sive zgradurine.
Pristavi čaj, zakuha pitu, namjesti u sofi.
Boje starog zlata.
I zagledana u prozor odjednom vidi sve.
Selo, nikada dovršenu kuću, šljivik i lozu.
Susjedu koja odmiče prašnjavim putem i maše joj.
Oči se uspokoje.
Brada ne podrhtava.
Čuje kapiju.
Evo Ade, završio smjenu, pa svraća.
Đe ti je brat?
Svratio po nešto u dućan.
Neki lager za auto.
Baš dobro što dođe.
Pita samo što nije gotova.
Ado lijep ko slika.
Mogao bi oženiti koju hoće.
Al` tvrd je.
Nije se, što kažu, još izdivljao.
A dobra prilika.
Ima svoj kruh, svi ga u kombinatu znaju kao veseljaka.
Sušta suprotnost bratova.
Uzmi tamo onu robu.
Ispeglala majka.
Nemoj da mi ideš ko tamo neki.
I sjedi malo.
Kud stalno bježiš.
Isti si tvoj otac.
Ni on nikada nema mira.
Mada dobar mi je, ne mogu griješit dušu.
Izvadi Nermina vruću krumpirušu.
Otkine komad i složi na tri tanjura.
Lampa ispod prozora zatreperi.
Prikrada se još jedno vlaseničko veče.
Ima Nermina dobru penziju u Švedskoj.
Za nju dovoljnu.
A koliko njoj i treba.
Još i ušpara.
Ima i za dolje.
Obiđe kuću.
Sva zarasla, ko starac u bradu.
Vjetar odnio par crijepova.
Spavaću i hodnik na katu uhvatila vlaga.
Kuća ti je kao čeljade.
I ona, ako je dugo ne gledaš, osami.
Nekakva je tuga obuzme.
Uvuče se u se.
Mari o njoj Nermina.
Pogleda je.
Dala šesto maraka da okreče i pokose draču.
I spavala je dvije noći u svojoj kući.
Pila i kavu u svom dvorištu.
S konom koja je ostala.
O onome šute.
Ne pitaju se.
Poklope i šalicu.
Da vide što kaže.
Da neće možda jedno jutro
u plavo vlaseničko svitanje
Nermina,
s pendžera svoje tek okrečene sobe,
ugledati dva namjernika
kako se primiču niz put.