Rat između Izraela i Hamasa u Pojasu Gaze koji je rezultirao smrću 270 Palestinaca u Gazi, na Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu, uključujući 68-ero djece te 39 žena i 17 staraca, potpuno je uništio i razorio Pojas Gaze vraćajući ga u kameno doba. Istovremeno na drugoj strani raketama koje je ispaljivao Hamas ubijeno je 12 Izraelaca od kojih je samo jedan vojnik. Krvave sukobe između Palestinaca i Izraelaca zapravo je zakuhao bivši američki predsjednik Donald Trump priznajući (u prosincu 2017. godine) Jeruzalem glavnim gradom Izraela. Uz preseljenje veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem, Netanyahuu je dao zeleno svjetlo za aneksiju 30% Zapadne obale i područje doline Jordan. Iako Međunarodna zajednica još uvijek nije priznala Jeruzalem kao glavni grad Izraela, izraelski premijer Benjamin Netanyahu počeo je jednostrano provoditi odluku Donalda Trumpa, što je rezultiralo represijom nad Palestincima u Jeruzalemu. Do rata je došlo nakon sukoba s izraelskom policijom na Platou džamija u istočnom Jeruzalemu, na Dan Jeruzalema kojim se po hebrejskom kalendaru slavi izraelsko osvajanje Starog grada u Šestodnevnom ratu 1967. godine, u kojima je ozlijeđeno više stotina Palestinaca. Policija je već ranije zabranila Židovima da dolaze u dio grada oko džamije Al Aqsa tijekom marša povodom Dana Jeruzalema. Tog dana mladi cionisti – židovski nacionalisti, organiziraju marš uglavnom kroz dijelove Jeruzalema naseljene muslimanima što mnogi Palestinci smatraju namjernim provokacijama. Ono od čega se strahovalo ostvarilo se. Sukob u Jeruzalemu, između Palestinaca i izraelske vojske i policije prerastao je u pravi rat, i to četvrti rat između Hamasa i Izraela od kada je Hamas 2007. godine u potpunosti preuzeo kontrolu nad Pojasom Gaze. Ovaj sukob počeo je daleko žešće nego onaj 2014. godine. Naime, Hamas i druge palestinske militantne skupine u Pojasu Gaze pokrenule su operaciju nazvanu “Mač Jeruzalema”, dok je Izrael kao odgovor na palestinske napade započeo akciju “Čuvari Zida”. Unatoč svim međunarodnim apelima kojima se Izrael pozivao na suzdržanost i ne upotrebljavanje prekomjerne sile to se dogodilo. Palestinci su prosvjedovali zbog deložacija sa zemljišta Sheikh Jarraha u čijem se susjedstvu nalazi i mjesto koje religiozni Židovi štuju kao grobnicu drevnog visokog svećenika Simeona Pravednika. Sud je inače odgodio ročište o tim deložacijama no to nije spriječilo izbacivanja Palestinaca iz njihovih domova. Mnogi Izraelci upirali su prstom u aktualnog premijera Benjamina Netanyahua, koji je izgubio gotovo sve izglede za formiranje nove izraelske vlade. Jedino što je Netanyahua moglo spasiti i ostaviti u premijerskoj fotelji bio je rat kojeg je zapravo i pokrenuo.
Međutim, uzaludno. Čelnik stranke Yamine, Naftali Bennett, pristao je formirati koalicijsku vladu s čelnikom stranke Atid, Yairom Lapidom. Dvije strane dogovorile su se da će Bennett prvi biti premijer do rujna 2023., nakon čega će Lapid preuzeti dužnost do studenog 2025. godine.
Izraelci su u dvije godine izašli čak četiri puta na parlamentarne izbore. Mnogi analitičari objašnjavaju da je do naglog preokreta kod Naftalija Bennetta u formiranju vlade sa Yairom Lapidom došlo zbog toga što je Izrael u 11-dnevnom ratu izgubio međunarodni ugled i pretrpio velike gubitke u gospodarstvu. Nikakvi ciljevi, koje je postavio Benjamin Netanyahu prilikom ulaska u rat nisu ostvareni. Izraelski gradovi su do kraja bili meta Hamasovih raketa, 5 milijuna Izraelaca bilo je u skloništima a život u Izraelu bio je potpuno paraliziran. U 11 dana rata izraelski su gubici u gospodarstvu dosegli oko 2,5 milijardi dolara, dok je izraelsku vojsku svaki dan ratovanja koštao oko 900 milijuna dolara. Vijeće za ljudska prava UN-a odlučilo je pokrenuti međunarodnu istragu o zločinima počinjenima tijekom sukoba. S 24 glasa za, 9 protiv i 14 suzdržanih Vijeće za ljudska prava UN-a koje ima ukupno 47 članova, usvojilo je rezoluciju koju su predložili Organizacija islamske suradnje (OIC) i palestinska delegacija pri UN-u. Odluku UN-ovog vijeća o pokretanju istrage Izrael je odbacio a Hamas pozdravio. I dok je izraelsko ministarstvo vanjskih poslova najavilo da Izrael neće surađivati u istrazi i ocijenilo odluku kao pokušaj “zataškavanja zločina koje je počinila teroristička organizacija Hamas”, glasnogovornik Hamasa je akcije palestinske militantne skupine nazvao “legitimnim otporom” i pozvao da se “odmah poduzmu koraci za kažnjavanje” Izraela.
Pojas Gaze, u kojem živi 2 milijuna ljudi, danas izgleda kao grad Dresden nakon bombardiranja saveznika u Drugom svjetskom ratu kada su saveznički bombarderi u noći 13. na 14. veljače 1945. za 23 minute bacili stotine tisuća zapaljivih bombi na nebranjeni grad koji je sravnjen sa zemljom. U to vrijeme u gradu je bilo oko 630 tisuća stanovnika, i još nekoliko stotina tisuća izbjeglica. Izrael je jednako postupao s Pojasom Gaze. Izraelska vojska je u 40 minuta sa 160 borbenih zrakoplova tipa F-16 i F-35 bombardirala tzv. sustav tunela “Metro” i upotrijebila oko 500 tona eksploziva.
Zbog užasa u Pojasu Gaze u EU se dogodio presedan. Naime, Irska vlada podržala je parlamentarni prijedlog kojim se osuđuje “de facto aneksija” palestinske zemlje od strane izraelskih vlasti, što je, kako tvrdi, prva upotreba ovog izraza od strane jedne zemlje Europske unije u odnosu prema Izraelu. Irski ministar vanjskih poslova Simon Coveney rekao je da je ovaj potez, koji je predložila opozicijska partija Sinn Fein, “jasan signal o dubini osjećanja širom Irske”.
„Razmjeri, tempo i strateška priroda izraelskih akcija na proširenju naselja i namjera koja stoji iza toga, doveli su nas do toga da moramo biti iskreni u vezi onoga što se zapravo događa na terenu. To je de facto aneksija”, rekao je parlamentu Coveney iz stranke desnog centra Fine Gael naglasivši kako je “Irska prva država EU-a koja je to učinila”.
Partija Sinn Fein ranije je odbila podržati vladinu osudu nedavnih napada Hamasa na Izrael, a neki od parlamentaraca su na sjednicama nosili maske sa zastavom i simbolima Palestine. Isto tako, ukoliko bude usvojen, amandmanom će se od vlade zahtijevati da izbaci izraelskog veleposlanika u Irskoj i da se Izraelu nametnu ekonomske, političke i kulturne sankcije. Čak su i ortodoksni Židovi diljem svijeta a posebice u New Yorku, u SAD-u, osudili politiku koju provodi izraelska administracija zbog čega su stotine njih organizirali prosvjednu šetnju kako bi osudili napade Izraela na Palestince, te im ujedno pružili podršku.
Kako je rat odgovarao Netanyahuu tako je odgovarao i pokretu Hamas jer je bombardiranjem izraelskih gradova kao odgovorom na represiju nad Palestincima u Jeruzalemu Hamas dokazivao kako je jedini zaštitnik palestinskog naroda, i upravo je Hamas dao ultimatum izraelskoj vojsci i policiji da tog ponedjeljka do 18 sati deblokiraju vjernike koji su bili opkoljeni u džamiji Al Aqsa. Kako oni to nisu učinili, Hamas je u 18:10 sati počeo raketirati izraelske gradove među kojima i Jeruzalem. Izraelska vojska odmah je izvela žestoki protunapad na položaje i ciljeve na području Pojasa Gaze. Nakon sastanka u užem kabinetu vlade izraelski premijer Benjamin Netanyahu kazao je kako su ispaljujući rakete na područje Jeruzalema Palestinci prešli “crvenu liniju”. Iako je i Hamasu i Netanyahuu odgovarala eskalacija sukoba niti jedna strana nije slutila da će rat biti toliko razoran na obje strane. Gotovo svi analitičari se slažu da je ovaj rat za Izraelce bio najžešći i da nikada u svim u arapsko-izraelskim sukobima nije palo toliko granata na izraelski teritorij. Osim Jeruzalema, Tel Aviva i mnogih drugih na meti Palestinaca najviše su bili gradovi Ashdod i Ashkelon koji su izuzetno strateški važni za gospodarstvo Izraela koje je potpuno paralizirano. Ashdod je šesti po veličini grad i najveća luka u Izraelu kroz koju prolazi 60% cjelokupnog uvoza robe. Ashdod se nalazi u Južnom okrugu zemlje, na Mediteranskoj obali, između Tel Aviva na sjeveru, 32 km i Ashkelona na jugu, 20 km. Ashkelon je od Jeruzalema 53 km prema istoku. Grad je također važno regionalno industrijsko središte. Isto tako, meta napada bila je i Međunarodna zračna luka Ben Gurion u Tel Avivu koja je zatvorena od izbijanja sukoba. Izrael je pretrpio veliku štetu. Ekonomija je gotovo stala. Na meti raketa iz Pojasa Gaze bilo je četiri milijuna Izraelaca.
Pojas Gaze je jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu, područje koje je zbog praktički hermetički zatvorenih granica s Egiptom na jugu i Izraelom na istoku i sjeveru, te Sredozemnim morem na zapadu, gospodarski uglavnom izolirano. Pojas Gaze, teritorij od četrdeset kilometara dužine i samo 12 kilometara širine na najširem dijelu, s 363 kvadratna kilometra jedan je od najgušće naseljenih političkih entiteta na svijetu. Dva milijuna stanovnika Gaze ima ograničen pristup vodi i struji. Najmanje dvije trećine stanovništva ovisi o međunarodnoj pomoći, često u uvjetima bez struje i vode, bez škola, bez zdravstvenih ustanova. Od 2007. godine otkada je pod kontrolom Hamasa, Pojas Gaze je u potpunoj blokadi. Danas izgleda kao da je tamo život stao prije 500 godina. Nema niti infrastrukture, kuće su jedna uz drugu a ulice uske, a u mnogim kvartovima i naseljima kanalizacija prolazi uz kuće. Bombardiranjem nebodera, banaka, trgovina, Izrael je želio još više otežati život stanovnicima Pojasa Gaze kako bi se okrenuli protiv Hamasa.
Politički pokret Hamas koji njeguje ideologiju muslimanskog bratstva utemeljen je u drugoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća i već tada je bio oporba vladajućem PLO-u, Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji pod vodstvom Jasera Arafata. Mnogi analitičari smatraju da je na samom početku svog postojanja, novcem arapskih Zaljevskih zemalja, najviše Katara i UAE, Hamas ustvari „izgrađen” kao protuteža PLO-u. Za razliku od PLO-a Hamas ne priznaje pravo Izraela na postojanje židovske države. Na Hamasovom grbu se nalazi Al-Aqsa, džamija s čuvenom zlatnom kupolom, a između palestinskih zastava se naziru konture nepodijeljene palestinske države, teritorij koji uključuje i današnje državno područje Izraela. Hamas ima i svoje vojno krilo, Izz al-Din al-Qassamove brigade.
Arafat je 1993. u okviru Mirovnog procesa u Oslu sklopio mir s Izraelom i tako okončao „Prvu intifadu” (palestinski ustanak). Hamas nije priznao taj povijesni dogovor i dalje je nastavio izvoditi napade na izraelskom području. Na izborima 2006. Hamas je u Pojasu Gaze osvojio apsolutnu većinu, a onda je godinu dana kasnije vojnim putem preuzeo vlast na tom području. Na području Zapadnog Jordana na vlasti je umjerena stranka Fatah pod vodstvom Mahmuda Abbasa. Zbog te konstelacije često se može čuti da palestinska područja nisu razdvojena samo geografski, već i politički. Iz Pojasa Gaze Hamas je nastavio izvoditi napade na Izrael koje je deklarirao kao samoobranu, pritom su oružani sukobi s izraelskom vojskom u tri navrata eskalirali: 2008/09., 2012. i 2014. godine.
Jedan od najvažnijih donatora i stranih saveznika za Hamas je Katar. Emir je 2012. kao prvi strani državnik posjetio vodstvo Hamasa u Gazi. Ova mala zaljevska država je do sada Hamasu „prebacila” više od 2,5 milijardi eura. No, Izrael se nada da će Katar, kao i Bahrein, UAE, Maroko te Sudan, pristupiti “Abraham-Accordu” koji je inicirao predsjednik Trump te tako uspostaviti i diplomatske odnose s Izraelom. Još jedan važan saveznik Hamasa je i Turska. Neposredno uoči posljednjih raketnih napada od strane Hamasa, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan razgovarao je s političkim vođom Hamasa Ismailom Haniyehom, te mu obećao podršku. Osim Katara i Turske, Hamas podržava i cijeli niz nevladinih inicijativa i udruženja, među njima su i ona iz Njemačke. Kako piše magazin „Der Spiegel”, njemačka udruženja bliska Hamasu u smjeru Pojasa Gaze šalju donacije u milijunskim iznosima.
Hamas je organizirao klinike i škole i tako zadobio simpatije Palestinaca koji su se osjećali iznevjerenima zbog korumpirane i neučinkovite palestinske vlasti kojom je dominirala frakcija Fatah. SAD, EU i Japan proglasili su Hamas u cjelini terorističkom organizacijom, dok su Velika Britanija, Australija, Novi Zeland i Paragvaj tako označili samo njegovo vojno krilo. Generalna skupština Ujedinjenih naroda imala je priliku u rezoluciji koju su 2018. predložile SAD također proglasiti Hamas terorističkom skupinom, ali prijedlog je pri glasanju odbijen.
Druga vojna snaga u Pojasu Gaze je Islamski džihad, sunitska, islamistička i palestinska naoružana skupina koju financira i naoružava Iran. Za Islamski džihad kažu da je on zapravo palestinski ogranak iranske Revolucionarne garde. Palestinski Islamski džihad je osnovan 1970–ih u oblasti Gaze kao ogranak egipatskog Islamskog džihada. Organizacijski je puno slabiji od Hamasa i nedostaje mu široka socijalna mreža kojoj Hamas ima pristup. Od kada je Hamas preuzeo vlast u pojasu Gaze 2007. godine skupina je bila više puta u sukobu s tom organizacijom.
Američki predsjednik Joe Biden, koji cijelo vrijeme govori da se zalaže za pravedan mir na Bliskom Istoku i da kao jedino moguće rješenje vidi dvije države, Palestinu i Izrael, do sada još ništa nije poduzeo po tom pitanju. Mnogi analitičari uvjereni su kako će Joeu Bidenu biti teško popraviti sve pogreške i sve što je zakomplicirao bivši američki predsjednik Donald Trump u vrijeme svojega mandata. Osim priznavanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, Donald Trump je priznao suverenitet Izraela na okupiranom sirijskom teritoriju Golanske visoravni.
Mirovni plan Donalda Trumpa, nazvan “dogovorom stoljeća”, koji je trebao riješiti 73-godišnji rat između Palestinaca i Izraelaca, čiji je glavni autor njegov zet Jared Kushner, doživio je debakl i bio iskra koja je zapalila današnji rat između Izraela i Hamasa. Umjesto mira, došlo je do novih sukoba i eskalacije na Bliskom istoku. Američki predsjednik odmah je na početku objavio i kartu kako bi to područje prema mirovnom planu trebalo izgledati. Prema planu Jeruzalem bi postao glavni grad Izraela i nepodijeljen, dok je za Palestince kao glavni grad predložen gradić Abu Dis, istočno od Jeruzalema, samo dva kilometra od džamije Al Aqsa koja se nalazi tik uz zid koji su podigli Izraelci, zid koji odvaja palestinski teritorij od izraelskog. Prema planu, SAD je priznao i nelegalna izraelska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i na taj je način Izrael zadržao suverenitet nad svim naseljima u kojima živi više od stotinu ljudi. To je automatski značilo pomicanje izraelskih granica na istok. Trump je zapravo dao zeleno svjetlo Benjaminu Netanyahuu da započne aneksiju svih naselja i Jordanske doline koja je ostala pod potpunom izraelskom kontrolom.
U četiri godine mandata Donalda Trumpa mirovni proces između Palestinaca i Izraelaca je bio zamrznut, štoviše, Trump je svojim odlukama stvarao još veći razdor i povećao tenzije koje su danas dovele do rata. Sve što je 1993. Palestincima obećano u Oslu – Palestinska država na teritoriju koji je okupirao Izrael 1967. uključujući i Istočni Jeruzalem kao glavni grad Palestine, nije ostvareno. Trump je Palestincima nudio nadzor nekih područja Zapadne obale, ali ona su sa svih strana okružena Izraelom i imaju pristupne ceste kroz Jordan. Židovska naselja na Zapadnoj obali bila bi pod potpunom izraelskom kontrolom kao i cijela dolina rijeke Jordana. Neka područja južno od Gaze u pustinji Negev bila bi pod nadzorom Palestinaca, a Pojas Gaze tunelom bi bio spojen sa Zapadnom obalom. Izrael je obećao muslimanima osigurati pristup džamiji Al Aqsa u Jeruzalemu i da će poštovati ulogu Jordana koji upravlja svetim mjestima. Prema Trumpovom planu pojedini Palestinci mogli bi se vratiti u Izrael, ali opće pravo na povratak kakvo traže Palestinci ne bi bilo dozvoljeno. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, po svemu sudeći, igrao je na krivu kartu. Čitavo vrijeme radio je na razjedinjenju Palestinaca, međutim ovaj rat je po prvi put u povijesti ujedinio gotovo sve Palestince koji su se solidarizirali s braćom u Pojasu Gaze. Sukobi u Pojasu Gaze prouzročili su napetosti između izraelskih Židova i izraelskih Arapa, potomaka Palestinaca koji su ostali na teritoriju tek ustanovljene židovske države 1948. Ta manjina izraelskih Arapa čini 21 posto stanovništva Izraela, dio njih živi u miješanim općinama sa Židovima i u proteklih nekoliko dana, zbog nasilja između dviju zajednica predsjednik Izraela upozorio je na opasnost od građanskog rata. Naime, na ulicama velikih gradova događaju se ulični oružani sukobi između Arapa i ultraortodoksnih židovskih doseljenika i to je već postao ritual. Arapi su formirali narodne odbore i čuvaju svoju imovinu koja je postala svakodnevna meta. Oni sebe nazivaju izraelskim Palestincima, a Izrael ih naziva Arapima.
Izrael ima oko 1,8 milijuna Arapa, muslimana i kršćana, koji čine 20 posto njegove populacije. Potomci 160 tisuća Palestinaca koji su ostali u svojim domovima nakon proglašenja izraelske države 1948. imaju pravo glasa i zajamčenih 12 od 120 zastupničkih mjesta u parlamentu. No u sedamdesetak godina dugoj povijesti Izraela nijedna arapska stranka nije bila dio vlasti. Suprotno svojim židovskim sugrađanima, izraelski Arapi ne služe vojsku. Polovina njih živi ispod granice siromaštva, u usporedbi sa samo petinom siromašnih Židova. Stopa nezaposlenosti izraelskih Arapa dvostruko je viša nego Židova, a Arapkinja triput viša nego Židovki. Većinski arapski gradovi u Izraelu dobivaju i znatno manje javnih sredstava za razvoj nego židovske općine. U ključnoj presudi iz 2000. Izraelski vrhovni sud priznao je da je arapska manjina žrtva diskriminacije, posebice na tržištu rada.
Trenutni prekid vatre zasigurno neće biti kraj ratova i sukoba između Palestinaca i Izraelaca koji traju 73 godine, jer nema nikakvih naznaka niti volje a niti želje Međunarodne zajednice za konačni mir na ovom nesretnom Bliskom Istoku.
fotografije: Nikola Šolić