(osvrt na film Marine Aničić Spremo, 17. ZagrebDox, 2021.)
U okviru uskoro nastupajućeg Međunarodnog festivala dokumentarnog filma, 17.ZagrebDox-a koji će se održati od 13. do 20. lipnja na nekoliko zagrebačkih lokacija: Kinu SC, Teatru &TD, MM centru SC-a, te na ljetnoj pozornici Tuškanac, (svjetsku!) će premijeru imati srednjemetražni dokumentarac iz Factumove produkcije, film Dubica autorice Marine Aničić Spremo.
Film u trajanju od 82 minute bavi se problemom devastiranih i napuštenih sela u Hrvatskoj poslije rata 90-tih, krize koja je nastupila u periodu nakon, što je izazvalo nezaposlenost, siromaštvo, općenito propadanje tih krajeva, a onda i masovno iseljavanje mlađeg stanovništva.
„Ideja se razvijala godinama“, govori autorica. „Mama mi je iz Dubice pa sam preko nje ostala vezana s tim krajem i često sam tamo odlazila što još uvijek činim. Slušajući priče ljudi, promatrajući selo, došla sam na ideju da to dokumentiram.
Dubica je predivno selo na granici s Bosnom i Hercegovinom, odnosno Republikom Srpskom, samo ga Una dijeli od gradića s druge strane, Kozarske (prije Bosanske) Dubice. Selo je sve mrtvije, izumire, što stanovnici jasno i glasno daju do znanja. Kroz film sam pokušala odgonetnuti zašto je to tako. Pitanje je to politike prije svega, nameće se i puno nelogičnosti.
Dubica je bila perspektivno selo povezano s Bosanskom Dubicom kako se zvao gradić. Ovaj film je o Hrvatskoj Dubici, selu. Prije je između njih bila jaka veza jer je selo hranilo grad, a ljudi su u gradu nalazili posla, dolazili raditi. Postojala je simbioza. Od rata više nije tako. Obje Dubice su devastirane i propale. Nema posla, nema života. Dubica je i film o svakom selu na ovom području jer u Hrvatskoj je selo općenito devastirano. Neshvatljivo ali točno. Razlozi za to su brojni, a najgore od svega je činjenica da nema perspektive. Filmom smo pokušali dokučiti je li u pitanju političko nadmetanje ili nedjelovanje, sustavno zanemarivanje, a ta pitanja su uvijek dobivala nelogične odgovore. Činjenica je da je dvije Dubice prije rata dijelila samo rijeka, a danas ih razdvajaju državna granica i različiti svjetonazori.
Unatoč tome što je Dubica proživjela ratne strahote, film se ne bavi time. Rat je bio prije 30 godina, ne može se govoriti da je propast samo zbog rata, no rat je inicirao daljnje probleme.
Primjerice, Dubica je prije rata imala oko 3000 stanovnika. Kad sam prije 4 godine počela s radom na filmu bilo ih je oko 800, da bi se danas ta brojka kretala oko 700 stanovnika. To je drastičan pad.
Radila sam puno na terenu, i imala sam sreću da mi je selo bilo takoreći otvoreno, jer moj djed je još bio tamo. Baka, velika i važna figura u mom životu i važan protagonist filma na žalost je preminula prije pola godine.
Protagonisti, mještani, bez zadrške su podijelili svoja razmišljanja, a koja su zajednički gledano bila jedan veliki vapaj za spas sela koje vole, njihovog sela koje propada, koje nestaje. To njih brine, to im je osnovna preokupacija. Kod njih nema više niti tuge, nego samo jedna velika sjeta. Većinom je to staro stanovništvo. Najviše ih muči opstanak sela. Mladi se iseljavaju, odlaze prvo u srednju školu a onda na fakultete ili se zapošljavaju negdje i gotovo nitko se više ne vraća. Kad mladi napuštaju selo, to znači da će s vremenom nestati i života, i htjela sam to ispričati, svima pokazati tu priču.
Veliku sreću sam imala s producentskom kućom Factum koja je autoritet na području dokumentarnog filma, te posebice s producentom. Gospodin Nenad Puhovski, producent mog filma, veliki je znalac. Prepoznali su ideju koju želim realizirati i puno su mi pomogli, pa je film realiziran i dovršen. Osoba koja je udahnula dušu filmu je montažerka i koscenaristica Vesna Biljan Pušić koja je majstorski odradila posao.
Iako se film bavi problemima s kojima se protagonisti, mještani suočavaju u svakodnevnom životu, ljubavi, mržnji, nacionalizmu, suživotu, ipak okosnicu ne čini samo bavljenje nacionalnom ili vjerskom strukturom stanovništva s ove ili one druge strane, nego je ključna tema selo koje se gasi, život koji nestaje iz bilo kojeg razloga, i najvažnije pitanje je ima li kakve perspektive za sela i krajeve koji propadaju, može li se tamo obnoviti život. Sve drugo je nevažno.“
