foto: izvor web portal

1. Nasilje igre s ljudima koji se mole

Gledam i ne vjerujem. Kao ni većina muslimana ovoga svijeta. Kao ni većina razumnoga svijeta ove prelijepe točke u svemiru. Krvavo nasilje igre obučenih, dobro obučenih i do grla naoružanih vojnika s ljudima koji mole i protestiraju kad im se onemogući molitva ili kada ih izbacuju iz njihovih domova.

Posebno su potresni snimljeni kadrovi uhićenja djece i žena, tih ‘terorista’ čiji se čin protesta kažnjava hapšenjem, ispitivanjem,  a ponekad i višegodišnjim zatvorom. Tko tebe kamenom ti po njemu strojnicom, neizgovoreni je slogan revije figura u vojnim uniformama.

Osluškujem građane ovoga svijeta, njihove reakcije, izjave, argumente… Ono što se uspije probiti kroz ulazna vrata medija ili preko društvenih mreža, svjedoči o zabrinutosti običnog čovjeka nad terorom vojnika nad Palestincima, terorom koji i u ‘svetom gradu’ izaziva nove proteste pa i oružana suprotstavljanja. No kad bi se stavio na vagu užas u kojemu trenutno (a u nešto manjem obliku i desetljećima ranije) žive još živi Palestinci, na površini se pojavljuje pitanje snage reakcija i adekvatnosti odgovora.

Jasno je da pojedinci manje više ne mogu ništa. Milijarde dolara američke vojne pomoći slijevaju se svake godine prema ‘državi’ koja ne poštuje svoje građane. Svi znamo kako su SAD umrežile arapske zemlje u politiku suradnje s ‘državom’ koja ubija i istrebljuje svoje građane. (Riječ država je pod navodnicima i treba biti pod navodnicima dok svim svojim građanima ne prizna građanska prava i dok ne bude priznata od strane naroda koji su oduvijek živjeli na teritoriji koja se sada od njih silom oduzima.)

Jasno nam je da će globalno ustrojeni mediji radikalnim ocijeniti svaki pokušaj prijetnje kolonizatorima Palestine koji Palestince ne žele vidjeti na tlu njima poklonjenom od strane Zapada, a onda osvajanom u projektu realizacije mita o obećanoj zemlji. Otuda toliko poziva na mir ‘i jednoj i drugoj strani’. Otuda jalova ‘zabrinutost’ šefova svjetskih sila. Otuda nepoštena i uvredljiva formulacija američke administracije koja kaže da se ‘Izrael ima pravo braniti’.

Gledam, a mučnina me obuhvaća. Sustav medijskog manipuliranja razvijeniji je od bilo kakvog oružja. Ponavljana laž postaje mrežom u koju se love neupućeni. Malo tko govori o uzrocima – svi govore o posljedicama. Na pojedinim, brižno odabranim slikama, svijetu se nudi interpretacija ‘obostrane krivnje’ pri čemu postaje ‘samorazumljivo’ da se država mora braniti.

Nacistička se njemačka ‘branila’ tako što je pokušala istrijebiti Židove. Cionistička kolonijalna tvorevina koja se nazvala Izraelom brani se tako što pokušava istrijebiti Palestince. Nacisti su simbolično osuđeni za svoja zvjerska djela. Njemački je narod prošao katarzu i postao dijelom kulturnoga svijeta (što je i bio prije svjetskih ratova). Cioniste tek čeka osuda svijeta, a razuman svijet očekuje i katarzu Židova nažalost iskorištenih za realiziranje tisućgodišnjeg sna Zapada – oslobađanje svetog grada Jeruzalema od muslimana.

Gledam i pokušavam shvatiti. Kao da neko golemo kolektivno nesvjesno upravlja državnim administracijama, medijima, grupama i pojedincima. Puno manje nasilja izazivalo je lančanu reakciju svih medija, svih državnih administracija, izazivalo je empatiju prema povrijeđenima, a države se pozivalo na demokratska načela, slobode pojedinaca, pravo na proteste i sl. Pokušavam shvatiti u čemu je bitna razlika između svih donekle sličnih situacija i ove u Palestini.

Gotovo da ne vjerujem sam sebi, ali stavljajući nekoliko bitnih trenutaka povijesti Jeruzalema dolazim do   mogućeg ključnog pitanja: Je li izostanak djelovanja pa i snažnijih reakcija i osuda svijeta rezultat  prihvaćanja tajne agende Zapada o ‘oslobađanju Jeruzalema’. Pitanje je realno nakon desetljeća protjerivanja, izgladnjivanja, maltretiranja, mučenja Palestinaca i skrivanja svijeta iza ‘neefikasnosti sudova’, ‘nesloge arapskoga svijeta’ ili ‘prava Izraela na obranu’. Pojedince i države koji nisu izravno uključeni u realizaciju te agende,  kao da nosi slutnja da je to dobrodošlo, da je realno, da je to nešto kao ispravljanje povijesne nepravde prema kršćanstvu, a da su Palestinci samo kolaterarna žrtva.

U pokretima izraelskog vojnika prepoznaje se naime bahatost übermenscha, osobe koja Palestince tretira kao roblje koje je eto, unatoč svim mjerama, slučajno, još na slobodi; kao ljude koji još nisu svjesni konačnog rješenja koje im se priprema, kao nižu rasu koja se može maltretirati pa i ubijati bez kazne. Palestinci, ograđeni, ponižavani, pretvoreni u divljač za odstrel zbog pokušaja otpora, u goroj su situaciji od crnaca nekadašnjeg apartheida.

Vojnu silu židovskih kolonizatora podupiru administracije većine država u kojima dominira kršćanstvo kao religija. Zašto?

 

2. Je li na djelu pokušaj oslobađanja svetog grada od muslimana

Američki Židov Noam Chomsky u svojim se intervjuima i knjigama zalagao (i i dalje zalaže) za kritičku misao, slobodu istraživanja, demistificiranje politika, demitologiziranje institucija i raskrinkavanja propagandnih sustava zavođenja. U jednoj od svojih knjiga zabilježio je i da moramo postavljati ona naivna, gotovo dječja pitanja. Naime, ako svoju misao ne oslobodimo do tih razina, ona lako može biti upregnuta u neku ideologiju, svjetonazor, mišljenje većine, propagandom stvoreno mnijenje itd.

Na tragu te lijepe rečenice i istine u njoj sadržane,  postavljamo pitanje koje će vjerojatno biti dočekano na nož, ali koje je legitimno i koje pokušava sagledati aktualne nesporazume u kontekstu povijesnih gibanja vjerskih ratova, stradanja Židova kroz povijest, snage mita povratka u zemlju od Boga obećanu Židovima, holokausta u II svjetskom ratu, te mitomanskih ustupaka Zapada nakon II svjetskog rata narodu koji je od tog Zapada najviše i stradao.

Pitanjem se želi propitati neosjetljivost Europe i svijeta za patnje Palestinaca. Ono mora ukazati na šutnju o iseljavanju milijuna Palestinaca iz njihovih domova. Pitanje mora dodirnuti i nereagiranje ili sporo reagiranje Međunarodnog krivičnog suda. Konačno pitanje mora skrenuti pozornost na prikriveno i otvoreno odobravanje osvajanja palestinskog teritorija ‘akcijama obrane’ vojske židovskih doseljenika u Palestinu.

Imajući na umu sve ove aspekte jednog te istog problema, razumu ne preostaje drugo nego pitati se:

Gleda li kršćanski svijet s odobravanjem na još jedan pokušaj ‘oslobađanja’ svetog grada Jeruzalema od muslimana?

Je  li na djelu geostrateškim i političkim igrama maskiran vjerski rat u kojemu je Židovima dana uloga ‘osloboditelja’ Jeruzalema od Muslimana?

Jesu li patnje Palestinaca ‘nevidljive’ zato što kolektivna svijest kršćanskog zapada želi ono što je još bilo inicirano križarskim ratovima?

Je li naše zgražanje nad šutnjom svijeta besmisleno jer nismo shvatili da svijet u Palestincima ne vidi ljude nego Muslimane koji još uvijek žive u svetom gradu Jeruzalemu koji mora biti oslobođen na bilo koji način?

 

3. Kako su europski kolonizatori uvukli Židove u realiziranje stare ideje križarskih vojni

Još nakon I svjetskog rata, kada su Britanci umarširali sa 150.000 vojnika u Palestinu slale su  se poruke i obećanja cionističkom pokretu. U studenom 1917 godine englesko je Ministarstvo vanjskih poslova uputilo pismo Rotcchildu u kojemu se među ostalim kaže: „Vlada Njezina Visočanstva gleda s naklonošću na uspostavljanje nacionalnog doma židovskog naroda u Palestini i uložit će napore da olakša postignuće toga cilja…“ Artur Koestler je ironično primijetio: „jedna je nacija svečano obećala drugoj zemlju treće. K tomu, ta je zemlja još uvijek bila dio Carstva četvrte, naime Turske“.

Cionistički je pokret uz blagoslov Britanaca rastjerivao Palestince iz njihovih domova i u vrijeme britanskog upravljanja Palestinom. Da je sve koordinirano govori činjenica da su nekoliko dana prije završetka mandata britanskog upravljanja Palestinom, izraelski useljenici oružano pokorili Haifu i Jaffu. Na dan odlaska Britanaca, vođa cionističke organizacije David Ben-Gurion – proglašava državu Izrael.

Tada je stvorena igra protjerivanja i osvete za pobunu onih koji su protjerani i onih kojima se to pripremalo. Naime državi koju su (indikativno) odmah priznali i SAD i SSSR bio je potreban teritorij. Mogli su ga uzeti jedino od Palestinaca. Da bi dobili zemlju koju Palestinci nisu željeli prodati, morali su razviti nasilne metode. Da bi se nasilje prikrilo moralo se provocirati, maltretirati pa i ubijati, a nakon pobune razorno djelovati i preuzimati teritorij. Izrael je jedina zemlja u svijetu koja je ‘braneći se’ osvajala tuđi teritorij, koja je ‘braneći se’ rasla.

Zašto je Zapad zatvarao oči? Što je ležalo u korijenima volje zapadnoga svijeta da ukloni Palestince iz Palestine? Očigledno da je ta želja starija od srama zbog učinjenog holokausta u II svjetskom ratu. Teza da je država Izrael dio tog iskupljenja svakako ima osnova. No inicijativa je starija i otkriva dublje korijene.

U prilog tih dubljih korijena govori i činjenica da je Napoleon Bonaparte još 1799 godine ponudio Palestinu Židovima. Oni mu baš nisu vjerovali, posebno oni u Jeruzalemu, pa su pomagali Turcima graditi utvrde za obranu od Francuza. Napoleonov poziv Židovima da ‘ne osvajaju svoje nasljedstvo’ nego da mu se pridruže jer će im on biti jamstvo – prototip je onoga što će kasnije učiniti i Englezi i Amerikanci.

Rat za dominiranje u trgovačkim poslovima na Bliskom istoku bio je pitanje prestiža Velike Britanije i Francuske. Interesantno je da će, bez obzira na ratne okršaje i borbu za primat u tom području, i jedna i druga sila željeti Židove u Palestini. Također je istina da je Napoleon (skriven krinkom znanstvenika koje je vodio sa sobom) bio kolonijalni osvajač. I premda je zidove Kaira iscrtao porukama da mu cilj nije vjerski pohod, iskoristio je prvu pobunu u Kairu i pobio nekoliko tisuća Muslimana. Obeščastio je džamiju Al-Azhar (izgrađenu 970-te godine),  na način koji podsjeća na aktualno unošenje suzavca i vatrenog oružja u Al-Aksu na 27-mu noć Ramazana.

Vraćanje u prošlost traganje je za izvorom. Onako kako teleskopom možemo stići do početka stvaranja svijeta, tako vraćanjem u prošlost, detektiranjem i usporedbom odnosa prema Palestini možemo stići do zajedničkog nazivnika svih kasnijih pokušaja, odnosno ključa za razumijevanje današnjih zbivanja.

Taj ključ je po svemu sudeći skriven u dvjestogodišnjim pokušajima crkve da križarskim ratovima (između 1095. i 1291. godine) oslobodi sveti grad Jeruzalem. Ono što nisu uspjeli francuski i ostali plemići pokušat će Napoleon, pokušat će Britanci, a svi će zajedno s Amerikancima na kraju podržati Židovski mit o povratku u obećanu zemlju. U konačnici imamo vojni režim doseljenika koji je prognao većinu Palestinaca i stvorio politički sustav koji se temelji na apartheidu. Palestinci imaju samo mogućnost otići iz Palestine. Svaki oblik otpora bit će kažnjen novim istrebljenjem. Krv će teći sve dok cionistički režim u Izraelu ne obavi ‘naručeni’ posao i ne ‘oslobodi’ Jeruzalem.

 

4. Netanyauov bijeg od Međunarodnog krivičnog suda

Uvod u  posljednje Netanyahuovo igranje Boga bilo je   odbijanje izraelske administracije  da surađuje s Međunarodnim krivičnim sudom (ICC) na istraživanju zločina počinjenih u Palestini/Izraelu. Palestinska je strana naravno pristala na provođenje istrage.

Izgovori administracije koja u Palestini provodi politiku aparthejda uglavnom su argumenti sile, ignoriranja, nepoštovanja međunarodnih institucija i onemogućavanje Palestincima da sudjeluju u tom istraživanju.

Vjerojatno je najparadoksalniji izgovor koji kaže da Palestina nije suverena država i da kao takva ne može biti subjekt dogovaranja, odnosno strana u istrazi. Pravnom je igrom tak skriveno da je Palestini oduziman i na kraju oduzet teritorij, te da ostatak Palestinaca živi u nečemu što više sliči na modernu verziju Auschwitza (zatvorenike se ne ubija plinom nego neimaštinom, oduzimanjem sloboda, nedostatkom lijekova, presijecanjem dovoda vode i struje, te povremenim manje suptilnim oblicima –  isprovociranim ratnim akcijama).

Izjava glavne tužiteljica Međunarodnog krivičnog suda (ICC) Fatou Bensouda da nakon petogodišnjih priprema, 20 prosinca 2019. započinje istragu i da je ona usmjerena prema ‘najvišim dužnosnicima i najodgovornijim ljudima’ – očigledno je kod Netanyahua  pokrenula razmišljanja o načinima na koje bi se ovaj sud izbacio iz igre, a zločini zaboravili.

Izraelski premijer, odgovarajući na ovu najavu, vojnike koji su ubijali nazvat će hrabrim, a narod kojemu je oduzeto tlo i pravo na slobodan život – teroristima. Odluku da se krene u propitivanje odgovornosti za zločine nazvat će ‘antisemitskom’ čime će degradirati taj plašt koji desetljećima prikriva zločine uz pomoć kojih je država jednog naroda postala državom drugog naroda.

I umjesto da omogući Međunarodnom sudu da potvrdi istinitost njegovih riječi, Netanyahu se u sumrak svoje političke karijere odlučuje za maksimalnu provokaciju i to baš u Istočnom Jeruzalemu koji je u aktima Međunarodnog suda označen kao jedan od prostora istraživanja (uz Gazu i Zapadnu obalu). Ulazak s oružjem među vjernike koji se mole na 27-mu noć Ramazana bio je čin namjerne bahatosti kojom se želio izazvati odgovor, emotivna reakcija, protest. To će kao i uvijek biti dovoljno da krene ‘odmazda’, a ta ‘odmazda’ zapravo je projekt ‘čišćenja’ Jeruzalema i Palestine od Muslimana.

U jednoj od reportaža koje ovih dana kolaju televizijama i mrežama, mladi Židovi iz gradova na koje su počeli padati Hamasovi projektili, jasno iskazuju svoj stav: Neka Arapi idu u arapske zemlje. To je rečenica koja otkriva bit intencije i zadatak cionističkog režima.

I tako, umjesto da Jeruzalem postane sveti grad otvoren svim jednobožačkim religijama, Jeruzalem je postao poprište provođenje finalne solucije oslobođenja Jeruzalema i Palestine od Muslimana.

Trumpovim potpisom otvorene su nove mogućnosti u krvavoj igri izbacivanja Palestinaca iz ovoga grada. U očima izraelske administracije a onda (indoktrinacijom jednoumnih medija) i dijela Židova – traži se konačno rješenje za izbacivanje Palestinaca iz ‘glavnog grada Izraela’. Za konačno rješenje potreban je izgovor, a izgovor nije teško isprovocirati. Dovoljno je početi oduzimati imovinu građana Istočnog Jeruzalema, a onda provokaciju osnažiti suzavcem i pucnjavom na svetom mjestu i u svetu noć za Muslimane cijeloga svijeta. Sve ostalo je već ranije razrađen scenarij, isprobavan više puta.

Židovski narod je još jednom ubijen. Ubijen je od strane svojih političara, egzekutora cionističkog pokreta. Natjeran je na život u strahu i priklanjanje nepravednoj goloj sili sufinanciranoj od strane SAD-a. To ne može biti rješenje. Židovskoj duši također je potreban mir, a ona je upregnuta u militaristički režim koji zna razgovarati i razumjet one druge i različite – samo preko nišana.