GLUHE DOLINE (II)

Dobili smo svi po kosijer – alatku sličnu srpu. Točnije rečeno, srp napravljen od velike kose. Zakrivljen, oštar ko zmija, a ima tisuću resastih zuba koji se presijavaju na suncu. Njegova drvena drška odmah mi je lijepo sjela u ruci. Dok ga držim, neki trnci prolaze kroza me kao da mi se u kičmi naježila munja.

„Prvo, lijevom rukom obuhvatite divlje raslinje koje ometa rast mladom boru, a onda ga s kosijerom u desnici, pri dnu zakačite i povlačeći ga ovako lijepo trzajem otfikarite, ko brico Ibrišim kad škarama kosu mušterijama striže. Pri tome pazite da ne ostanete bez prstiju. I dobro otvorite te svoje lijepe oči, bolje je da ih vi otvorite, nego da vam ih zmija zatvori. Čuvajte se i čuvajte me se dobro. Ja sam za vas potpisao i odgovaran sam za vas. Nitko se znojan i vruć ne smije vode napiti. A ako vam se mokri, čučnite ko curica, jer ne daj Bože da vam se dogodi ono što i Dijabu.“

Svi smo htjeli znati što se to Dijabu dogodilo, ali nitko se nije usudio pitati.

Radno odredište udaljeno je od moje kuće petnaestak kilometara uzbrdice, a to znači oko dva sata bržeg hoda. Šumska uprava bila je mjesto okupljanja. Tu smo se trebali nacrtati u 3,30 ujutro. Jest da smo se više nazirali u tom jutarnjem mraku, nego što smo se vidjeli, ali bolje je i to nego besposlen u krevetu sanjati neki luksuzan san. Ovako nad nama se još zvijezde kupaju u mliječnoj magli, iz usta nam se puši dim iako je ljeto, a mi idemo na posao. Nikoga se nije čekalo ni minute. Tko je kasnio, taj sutradan nije morao doći. Iako sam na grudima držao navijenu budilicu, za svaki sam slučaj ipak molio Majku da me probudi u tri.

Već na sami šum Majčinih koraka ustajao sam lagahan kao ptica. Osjećao sam se nekako velik i važan. Premda se nisam brijao, moja ozbiljnost i odgovornost činili su moje lice muževnijim od bilo kakvih brkova. Ja zamjenjujem svoga oca – šapćem sebi dok se oblačim, a onda me najednom svega prostruji misao koja me i sad drži: pa to nisam ja? To iz mene gleda moj otac. Ja sam obukao njegov život i idem danas u šumu zaraditi svoju plaću kao što je to nekoć on činio za Majku i za nas djecu.

U platnenoj vrećici koju je Mama sašila svojom rukom nosim dva kuhana jaja, dvije glavice luka, žličicu soli, paradajz, malu pogaču i litru mlijeka. To mi je hrana za cijeli dan. Posao počinje u 5,30, pauza je od 13 do 14, a rad završava u 16 sati. Dok dođem kući, dok iscijepam suhovinu koju sam usput dovukao iz šume da se ne vraćam praznih ruku, još malo i eno – dan ode za suncem. Tako sam radio cijeli srpanj i polovicu kolovoza. A onda sam primivši plaću sav zadihan dotrčao Majci. Majka je nekoliko puta brojala novce. Nikad ih ovoliko nisam vidjela, šaptala je bojažljivo, pa ipak nije zaključala vrata. Bilo tko da je u taj čas naišao, pa bio on kralj ili ciganka Zumra, sigurno bi od moje Majke bio bogato nagrađen. Jer Mati je bila takva i kad nije imala, a kamoli kad je imala što dati.

„Ti si stvarno sve ovo zaradio tim svojim rukama?“

„Jesam Mati, i sve je to tvoje.“

„Pa to su skoro četiri moje penzije.“


foto: Srećko Brdovčak Mac

PUT NA MORE

To ljeto Mati mi je u Društvu prijatelja brige za djecu uplatila moje prvo putovanje na more. Predsjednik društva bio je drug Vaso, Titov borac, krupan, visok čovjek nezgrapnog hoda. Nije mogao napraviti ni dva koraka a da se ne osvrne iza sebe. Okretao se bez obzira je li prolazila lijepa žena ili dijete. I kad je ulica bila prazna, on je zastajkivao i osvrtao se, začuđen valjda što nikoga nema. Vaso me je pod brojem sedam zabilježio u svoj spisak i stavio znak plus, a to znači da sam platio i da sam siguran putnik za more. Društvo je imalo desetak šatora i jednu veliku ceradu koja je natkrivala ljetnu kuhinju. Na spisku je moglo biti najviše trideset ljudi plus Vaso kao vođa puta i kuharica Mara koju smo poslije mora najviše voljeli. Vaso je na more vukao i kotao, i sve što uz njega ide: grah, krumpir, kupus, luk, mrkvu, repu… I sve je to nosio na vreće kao da sprema ratne zalihe.

O moru sam, sve do jučer, mogao samo maštati čitajući Puškina, Malu sirenu, Julesa Verna, ali da ću more još sutra vidjeti svojim očima i dodirnuti ga svojom rukom, taj osjećaj mi je u isti čas stvarao i uzbuđenje i strah. Ko nekoć kad sam znao zmiju šarku uhvatiti za vrat pa u ruci mi trnci, a u očima milina. Eto, tako neki osjećaj cijelog me prožimlje. Čuo sam o moru da je slano, i da je modro, modro, i da nema kraja. Ako je slano, govorim sebi, kad zaronim u njega i otvorim oči, cijelo će more biti moja suza. Zbilja Bože, zašto je more slano? Je li zbog toga što izvorska voda dugo do mora putuje, pa dok dođe do njega sva se oznoji? Vidim, počele su mi svakakve gluposti na pamet padati. Kakvu pamet? Kad su sve moje iole pametne misli već odavno otišle na more i ne misle se vraćati. A što bi i radile kod mene, kod mene su ostale samo ove što mi ne daju spavati. A možda i more ne može zaspati zbog mene? Možda se i ono ovako prevrće u sebi, taman ušećeri zaspati, a neka ga ribica zagolica repom. Tako i ove moje misli rade od mene što hoće. Bar da ih mogu uhvatiti u riječi, ali ne trzaju. Ja sam zapravo njihov živi mamac koji se koprca na udici. Bože dragi koga one hoće sa mnom uloviti? Pa ako me to nešto i proguta i povuče gore, hoću li ja moći vidjeti što me je to progutalo? A da, skoro sam zaboravio ribarski štap. Njega ću nositi u ruci, jer ne stane u ruksak. Vodu sam izvorsku, da je ne zaboravim, natočio u bocu još prije tjedan dana. Što je sigurno, sigurno je. Majka je kod Riste kupila plavo platno duple širine i sašila mi košulju i ove kupaće gaće. More i ja bit ćemo kao blizanci. Jest da ih je mogla još malo skratiti da mi se bar koljena vide, ali dobre su i ovakve. A mogu ih i zavrnuti da mi što manje ostane bjelila pod ovim šatorom od gaća. Još kad bih imao Nedinu mornarsku majicu i plave tenisice, ali ne usudim se moliti ga. Da je to pozajmica na dan-dva, u redu, ali petnaest dana – to nije baš lako niti dati na tako dugo vrijeme, a niti tražiti. Da me odbije bilo bi nezgodno i njemu i meni. Da mi ih dȃ, ja bih cijelo vrijeme pazio na tenisice i majicu, i ne bih vidio more. Zato ga nisam niti pitao. Ovako sam nas obojicu spasio te neugodnosti.

Za put smo svi morali biti ošišani do kože. Takva frizura zvala se nulerica. Ona se nije nosila iz mode, nego iz bijede. A imala je i svoje prednosti: brza je, jeftina i pogubna za gnjide i uši. I doista, glava mi je izgledala kao velika nula: više je bilo sjaja na njoj nego u njoj. Valjda je i prije ona bila takva, samo što se to nije moglo vidjeti od ovih gustih kovrča. Sad, kad je brico Ibrišim ostrugao taj mrak od kose, ta je nula sinula u punom svom sjaju. Točnije rečeno odsjaju, jer da je taj sjaj dolazio od sebe, glava mi ne bi sličila ovoj velikoj ćelavoj nuli.

 

(nastavlja se)