Kad se probudimo iz košmara snova, onih odsanjanih i onih koji u nama titraju ko nemirni leptiri, sluteći da u svemu na ovome svijetu pridodamo sebe, svoje Ja koje ne možemo zatomiti u nabujaloj rijeci vremena, otežalog materijalnošću, novcem, naftom, vilama, brzim koracima, i još brzim i luđim automobilima… Na tren, iz tog košmara dobro je zaustaviti se  i zapitati što je to život i čovjek? Gorki zapisa: „Čovjek, kako to gordo zvuči!“ A da li su doista ljepota ljudskog bića i njegova duhovnost najljepši akordi nebeskog zvuka kojega Svevišnji podari čovjeku iz ogromne Ljubavi prema njemu? Sjećamo se onoga što je bilo, što je ostavljeno u spomen vremenu, toj nepresušnoj stihiji o kojoj vrlo malo mislimo. A čovjek i njegov život su ovdje i sada… Okrenutost općim mjestima zapostavlja nenametljiva pitanja onih koje vidimo i koji su tu pored nas ili u našem sjećanju, onih trenutaka bez kojih ljudsko biće i ne bi bilo tako markantno u tom sporo promjenjivom svijetu vječitog traganja za ushićenjima i pohlepom, svojstvenog čovjekovom egu. Umberto Eco je za čovjekov život i njegova vječita traganja izvan sebe samog rekao: „Želimo li pronaći veze, možemo ih pronaći uvijek, posvuda i u svemu, svijet eksplodira u mrežu, u vrtlog srodnosti i sve upućuje na sve, sve objašnjava sve…“ Čovjek ne želi pronaći veze s onim koji je drugačiji od njega samog, ne želi se zagledati u Ljepotu neba i u bistrinu planinskog izvora, ne želi se pokloniti travki kad se klati pod milovanjem ruke vjetra, ne želi se pokoriti sebi i svojim plemenitim osjećajima da mu oni budu vodilja kroz prašumu vremena jer mu biće zaokuplja vlastita pohlepa. On bi gospodario i onim čega ima, i onim što ne može vidjeti, njegove želje idu putem nedogleda.

Samo se u prirodi prosijava istinsko značenje čovjeka i njegova nužna povezanost s njom. Vlastita čovjekova duhovnost, mikrokosmička prašina zrcali se u drugom čovjeku i daje neuobičajene odsjaje Univerzuma koji su zalog opstanku života. Svijet je mali za veliku ljudsku dušu, a duša je premala da svu različitost svijeta, Božjeg davanja, nekako u dubini sebe smjesti i prihvati. A ono što život isplete kao krunu nad uzglavljem našim, treba ukrašavati nebeskim ukrasima, zvjezdanim stazama koje vode na pravi put. Gorčina trenutka i trivijalnost naše svakodnevice pod opsesivnom potrebom da zamagli čovjekovu duhovnost pretvara naše postojanje u nepodnošljivu lakoću koja se na kraju puta razbije u tisuće i tisuće komadića lažnog kristala.  Čovjek ne smije ostaviti sunce da samuje, jer je ono u njemu i ne bi smio ostaviti nebo da samuje, jer je ono u njemu, ne bi smio čovjek zaboraviti drugog čovjeka jer i u tom drugom čovjeku samuje jedno sunce i jedno nebo. Čovjek, kako to gordo zvuči!, pod uvjetom da svi budemo čovjekoljupci, a ne materioljupci. Život će imati smisla tek onda kad čovjek bude u drugom čovjeku vidio jedno malo sunce i plavet prostranstva nebeskog u svakom njegovom pogledu.

Svjedoci smo da neki nikada neće moći spoznati veličinu Neba nad nama i neće nikad shvatiti kako smo maleni, trunčica u nepreglednom nastajanju i nestajanju, krugu Božanskom. Ovo sada je samo trenutak, treptaj oka i nema više onoga što je bilo. Ali, duhovna bijeda ne može od nas, zalijepi se na našim trepavicama, i glasu i srcu koje više ne može vidjeti ni osjetiti kako je nečija duša ranjena od opakih riječi koje sijeku gore nego ikakve oštrice mača. A Svemogući je strogo naredio da ne ogovaramo brata svojega, to je isto kao da jedemo meso njegovo. Poslanik, Muhamed s.a.v.s. je za ogovaranje rekao: „Kad spomeneš svoga brata onako kako ne voli, ogibetio si ga.“ Neko od ashaba je upitao: „Šta misliš, Allahov poslaniče, ako je tačno to što kažem o svome bratu?“ Poslanik s.a.v.s. odgovori: „Ako je tačno što si o njemu rekao, ogibetio si ga, a ako nije, onda si slagao na njega!“ Kad je jedna rastom niska žena došla, Aiša je rekla Poslaniku: „Kako je mala.“ Poslanik joj reče: „Ne ogovaraj je!“ Aiša je obrazložila kako je rekla samo ono što jeste. Poslanik na to odgovori: „Spomenula si njen najveći kompleks. Rekla si takve riječi, koje kad bi se prosule u more, zamutile bi ga.“

Svjedoci smo kako se ljudi ne žele zamjeriti drugom čovjeku, čak mu i bezočno povlađuju i laskaju, a zamjeraju se Svemogućem. Kako pojmiti postupke onih za čiju čestitost si nekad mogao i ruku u vatru staviti, kad pod naletom novog vihora samo okrenu drugu stranu džubeta. Ostati samo svoj i vidjeti u drugome dio Božje Ljubavi, vidjeti u zjenici drugoga odraz vlastite slike, pokušati u magaze sjećanja staviti ono što nije dobro, neka tu u polutami ostane zarobljeno kako ne bi trovalo naše puteve svagdanje i ne izgleda tako teško. A ko bi mogao biti krajnji sudac nekome, ako ne bi bio Onaj tko je stvorio Svog namjesnika na Zemlji. Nema malih i velikih Bogova, samo je Jedan Jedini, Nepogrješivi Koji će savršeno odvagati bilo čije postupke i namjere.

Svjesni smo kako je danas došao neki drugi vakat. Sve je u trenu jednom, „slika govori više od riječi“, tako vele neki, a sličica je samo jedan tren, nema velikih priča, nema junaka, osim što su ostali oni koji ubijaju skriveni na mostu ili ekranu nečije snove, ili šaraju žutilom po dnevnim novinama,  ubijajući tanahne rime hrabrih početnika.

Bože, uvijek se pitam dokle, i da li će sve ovo ludilo na dobro izaći. A oni ne čuju, jer su se oglušili o vlastite fanfare, kako je dobro ne iznositi „prljavi veš“ svoga najbližega, a to u biti znači ako  sramotu svoga brata sakrijemo i naša će biti sakrivena na Danu suda, ako nečiju bol smanjimo i ako nekoga utješimo i naša bol će biti smanjena, a utjeha prisutna. Ne, danas  je jako važno izgraditi imidž na poteškoćama drugoga, jer sam ih, buraz, pomeo u  trenu. A kad se utroba Zemljina pobuni i zatrese, po nalogu Onoga Koji stvori i Zemlju i Nebesa, i život, sjeti se kako nisi ništa ti mali, čovječe, pomeo, nego možeš biti u trenu pometen. Zaboravljaju da se naši listovi pišu svakodnevno, Zapisivače na lijevom i desnom ramenu pozdravimo i kad omrknemo i osvanemo. Kako ćemo se opravdati kad nam Zapisivači budu pokazali sve ono što smo uradili, izgovorili, napisali, ili ne izgovorili, što smo duboko skrili u svojoj nutrini k’o zmija noge što skriva.

Amir Brka u svojoj „Monografiji grada“ govori o afirmaciji  Zla:
„Počeo je, dakle, shvaćati da njegove priče nisu pisane tintom nego krvlju, da je, u stvari, pisati isto što i ubijati, a ne stvarati-kako se obično misli. Jer da ne postoje ti prokletnici koji su se dali u bjesomučnu potragu za pričom, ni ona ne bi postojala; ne bi, prema tome, toliki životi bili unakaženi i usmrćeni, pretvoreni u tu imelu, u tu živu parazitsku neman koja ljude čini zombijima. Njega također, kao i te druge, jer i on je prestao živjeti i pretvorio se u medij priče, u najobičniju slugu koji nema vlastitih potreba niti želja…“ A sve je u ime Allaha dž.š. Tako se dobro kunemo u Njega, mi imamo samo pravo, nas Svemogući toliko voli da nam je dao i porod, i kuće, i žene, i imetke… Oni drugi su pod Njegovom nemilosti, zato ih do kraja treba izopćiti, tako zbore oni koji se ne boje Stvoritelja Zemlje i Neba, ili ako to ne izgovore svakodnevno smišljaju kako da misao provedu u čin. Zbog toga grmi na sve strane svijeta, a zaglušna buka i krikovi utopljenika remete njihov prividni mir. To iz naše nutrine progovara onaj kojeg je Svemogući prokleo. Svi smo Božji dar, zvjezdice koje svijetle do roka određenog. Tko smo mi da utječemo na nečiji život? Nemamo pravo na ispraznu tlapnju, jer Neko vodi računa o našim životima, kao i o svakom našem udisaju.