Nije čudo što su 50 tih godina prošlog stoljeća u nedostatku radne snage u ugljenokope Istre pozivani baš Bošnjaci, jer BiH je zemlja u kojoj rudarenje ima dugu tradiciju, a Bošnjaci su poznati i sposobni rudari. Tri najpoznatija istarska ugljenokopa u to vrijeme, u Raši, Podlabinu i Potpićnu, intenzivno su se počeli razvijati još dok je Istra bila u sastavu Italije. Za potrebe zaposlenika ugljenokopa, 1936 – 37. izgrađena su naselja Raša i Podlabin. Nakon 2. svjetskog rata istarski su ugljenokopi odigrali važnu ulogu u obnovi Hrvatske i Jugoslavije, 50-tih i 60-tih godina u rudnicima je zaposleno 7000 rudara. Točan broj Bošnjaka nije poznat, ali se zna da ih je bilo jako puno

Bošnjaci su pristigli u Istru iz raznih krajeva BiH, i raznim vrstama edukacija osposobljavani  za radna mjesta kopača, rudara minera, specijalista za razne rudarske poslove, rukovodioce postrojenja, dakle za polukvalificirana, kvalificirana i visokokvalificirana zanimanja. Postojalo je interno osposobljavanje i obrazovanje u okviru rudnika, a jednako tako mogućnost redovnog obrazovanja kroz školske centre rudarske struke. Neki su se budući rudarski kadrovi školovali i u Zagrebu. Za radnike je bio osiguran smještaj u samačkim hotelima i povoljni krediti za gradnju obiteljskih kuća. Dolazile su cijele obitelji, ali i samci, zbog prirode posla većinom muškarci, koji su onda dovodili svoje obitelji ili ih osnivali u novom kraju.

 

Dolazeći u nove krajeve Bošnjaci su sa sobom donosili svoju kulturu, vjeru, jezik, način života, navike, kuhinju, glazbu, što se, iako različito od kulturnog obrasca u kome su se našli po malo uklopilo u novi kraj. Naravno u početku a i kasnije, bilo je sukoba i neslaganja, ali je tolerantan suživot ipak bio daleko prevladavajući u odnosu na sporadične razmirice.

Poslovi u rudniku su se smatrali posebno opasnima, pa su rudari jedni drugima govorili “sretno” pri silasku u podzemlje. Rizičniji rad je donosio i veću mogućnost ozljeđivanja nego što je to bilo u drugim tvornicama i postrojenjima. Rudnik je tako imao svoju zdravstvenu ambulantu koja je bila u mogućnosti pružiti prvu pomoć ako je bilo potrebno, ili organizirati transport i liječenje rudara. Bilo je na žalost i puno slučajeva pogibije uslijed raznih nesreća kakvih je bilo u oknima rudnika, a nakon takvog je slučaja rudnik imao obavezu brinuti se o rudarevoj obitelji, školovanju djece, stipendijama. Postojala je prednost pri zapošljavanju za djecu rudara što se uspješno provodilo, i takva skrb za radnike i njihove obitelji se visoko cijenila, te su se zbog toga ljudi rado doseljavali u Labinštinu i unatoč teškom poslu zapošljavali u rudnicima.

U Jugoslaviji je izgradnja stanova za rudare intenzivno započela 1949 – 1950., i nastavila se sve do 1985. kada se više nije gradilo. Bošnjaci s obiteljima tada nisu dugo čekali na stan, dok su za samce postojali tzv. samački hoteli. Osiguranje smještaja svakako je bila važna stavka zbog koje su se ljudi doseljavali. Stanovi su bili kategorizirani prema brojnosti obitelji, ali i prema položaju u društvenoj hijerarhiji i radnom mjestu. Tako su postojali stanovi za rukovoditelje, tzv. kadrovski stanovi, i oni za „obične“ radnike. Takva praksa, iako nikad nije bila uređena pisanim pravnim aktima, provodila se u tvornicama diljem Jugoslavije, primjerice u naselju Caprag sisačke Željezare, postojale su tzv. „inženjerske zgrade“, u kojima su stanovi bili bolje opremljeni, luksuzniji.

Osim u ugljenokopima Bošnjaci su se u Istri i u Labinštini zapošljavali i u drugim industrijskim granama, tvornicama što je bilo važno zato što su imali siguran izvor prihoda i dobre uvjete života. Iako se u različitim novijim publikacijama o tome vremenu povremeno napominje da su premalo pažnje posvetili afirmaciji svog bošnjačkog identiteta, etničkog, vjerskog, kulturnog, jer osigurana egzistencija i dobar standard bili su im najvažniji, na Labinštini nikada nisu zaživjeli sukobi na nekoj partikularnoj osnovi, netolerancija, međusobna mržnja zbog vjere ili nacije. U to vrijeme i u cijeloj Jugoslaviji, učestali su i „mješoviti“ brakovi, brakovi ljudi različitih nacionalnosti ili vjeroispovijesti, što je onda produbljivalo toleranciju i zajedništvo.

 

Bošnjaci su na Labinštini izvršili znatan utjecaj u svim segmentima života. U školama Labina, Raše, Potpićna ima puno djece čiji su djedovi, čak i pradjedovi došli iz BiH i bili rudari. Gotovo da nema obitelji da u njoj nije bar netko bio rudar. Bošnjaci su sa sobom donijeli svoju kulturu i običaje, ali su u vrlo kratkom vremenu s domicilnim stanovništvom ostvarili toleranciju i kvalitetan suživot. U Labinu se niti danas ne pita tko je tko, niti se broje krvna zrnca. U Istri, a onda posebice baš u Labinštini, zbog vrlo raznolikog sastava stanovništva postoji izuzetno visok stupanj tolerancije prema različitostima. Labinština prednjači u tome, što se pripisuje baš raznolikosti sastava stanovništva koja se oformila zbog potreba za radnom snagom u ugljenokopima. Rudnici su inicirali suživot, interkulturalnost, toleranciju, bratstvo i jedinstvo, kako se nekad govorilo. Labin i Labinština imaju također dugu slobodarsku i antifašističku tradiciju. Tamo nema građana drugog reda, nema podjele i klasificiranja ljudi prema etničkoj pripadnosti, vjeri, bilo čemu. I baš tamo bi se moglo reći – važno je biti čovjekom!

Smatra se da je etnička raznolikost osobitost rudarskih krajeva. Visoka mobilnost radništva karakteristična je za rudarski poziv, a jednako tako snaga zajedništva na temelju poziva veća je od bilo čega drugog. Sukobi koji su se dešavali bili su uzrokovani baš većom fluktuacijom radnika nego drugdje, stalno je netko novi dolazio, ali se to ipak prevladavalo. Zajedništvo je bilo tako veliko da su se neki rudari izjašnjavali po nacionalnosti – rudarima! (Raški rudar, 1990.)

„Zajedništvo i prijateljstvo je moralo bit u rudniku. Jer što piše gore na ulazu u rudnik – Sretno!, i to znači da su dolje svi isti bilo kakva nacija da je. Mi smo svi tamo skupa, bio on Srbin, Hrvat ili Musliman, bio Ciganin. Ako uradi on svoje prije onda priđe i pomogne.“( intervju s rudarom, A. Matošević, „Pod zemljom“)

„Kova je naša!“

Kova je kolokvijalni naziv za rudnik, a uzvik „kova je naša!“ obilježio je pobunu labinskih rudara godine 1921., što je vrijeme kratkog postojanja Labinske republike, pobunu koja se smatra prvim ustankom protiv fašizma u Europi. Štrajkalo je blizu 2000 rudara i pobuna je ugušena nasilno, ali uzvik „kova je naša“ još danas se u raznim prigodama može tamo čuti. Ljudi tog kraja ponosni su na svoju slobodarsku i antifašističku tradiciju, na svoje narode, narodnosti, vjere. Iako su rudnici prestali s radom, Bošnjaci se nisu iselili iz Labinštine, nego su se počeli zapošljavati u drugim industrijskim granama, turizmu. Nikome ne pada na pamet da bi nekamo otišao, a i rudarska se tradicija spominje, čuva. Ona je sad postala dio turističke ponude grada. Na mjestu nekadašnje lamparne sada je kulturni centar. Gradska knjižnica koja je također u zgradi lamparne ima predvorje koje je izgrađeno po uzoru na rudnik. Nigdje na svijetu ne postoji takav prostor koji bi pripadao nekoj knjižnici! U gornjem Labinu, starom dijelu grada, postoji simulacija rudnika, prostor u koji se može ući kao u rudnik, što je spomenik rudarstvu u tom kraju. Jedan je prostor uređen kao stan rudara, skroman, kakav je nekad bio.

 

Labin, Raša, Potpićan, to su mjesta gdje se na svakom koraku može vidjeti nešto što je u vezi s rudnikom, ugljenom, rudarima. Kova je potpuno obilježila kulturni identitet tog kraja. Primjerice u Raši, crkva Sv. Barbare izgrađena je (1936-37.) s krovnom konstrukcijom koja je dobivena nizanjem armirano betonskih lučnih rebara i podsjeća na jamsku podgradu, a četvrtasti pripojeni zvonik podsjeća na rudarsku lampu koja se nalazi i na grbu općine. Zvono je crne boje kao da je od ugljena. Na glavnom gradskom trgu, u čast rudarenju postavljen je ogroman grumen ugljena, karbona, a također je isto i ispred srednje škole u Labinu.

Bošnjaci tamo djeluju kroz različite kulturno-umjetničke organizacije što je način očuvanja i prezentacije bošnjačke kulture u tom kraju. Pamte se i pričaju legende, priče, dogodovštine o slavnoj rudarskoj prošlosti, priče koje nikada neće biti zaboravljene, a Bošnjaci su izuzetno važan dio tog povijesnog ali i suvremenog šarolikog miljea.

Od 70-tih godina nakon otvaranja termoelektrane „Plomin 1“ počelo se planirati postupno zatvaranje rudnika. Većina ih je zatvorena 80-tih, ponajviše zbog nerentabilnosti. Rudarenje je nastavljeno jedino još u ugljenokopu Tupljak, koji se početkom 90-tih našao u teškoćama i stečaju, te je 1990. u svibnju i tamo prestala proizvodnja, a u studenom iste godine jama je zatvorena čime je zatvoren i posljednji ugljenokop u Hrvatskoj

 

Mali rudarski rječnik:

bač – kolica za prijevoz ugljena u ugljenokopu

karbon – kolokvijalni naziv za ugljen

kova – rudnik, kovar – rudar

lamparna – mjesto gdje su se rudari presvlačili, uzimali u ruke lampe i uz pozdrav „sretno“ silazili u podzemlje

šoht – visoki, željezni toranj gdje su se rudari spuštali u podzemlje, gdje je postojao lift koji ih je spuštao i izvlačio iz okna