Jesmo li ušli u godinu u kojoj će nošenje maski dovesti do toga da mnoge maske padnu? Hoće li zemljotresom zdrmani privid delanja srušiti jedan od krakova hobotnice koja se nama građanima, našim radom, našom zaradom, odnosno našom sudbinom, svakodnevno, hrani kao salatom?
Dolaze li vremena u kojima će glas razuma doći do riječi ili će se samo pojaviti novi igrači koji će nastaviti igrati istu igru? Ili će doći igrači koji će označiti početak kraja starih igara?
Biti optimistom u današnja vremena u pravilu znači biti naivcem. Ožiljci rata su ostali. Na njih se poziva čitava armija rodijaka, ljudi koji su administrativnom promjenom vlastite prošlosti postali nezaobilazni činitelj u svakodnevnoj proizvodnji podjela i mržnje, pa i sprečavanju da se bolne rane prošlosti otvore, očiste i zaliječe. Ako bi istina izašla na svjetlo dana, ona bi otkrila mnogo toga neželjenoga. Otuda malo ili nimalo transparentnosti. Otuda vika da se konačno otkrije ono što se zapravo skriva.
Zemlja se zatresla. Neki slučajno snimljeni kadrovi otkrili su nam Zemlju koja diše i koja se buni. Tkogod govori da to nema veze sa čovjekom ne razumije povezanost svakog našeg čina sa Zemljom koja nas je ugostila. Uzročno-posljedične veze nisu uvijek vidljive i uhvatljive logikom silogizma.
Virusi svuda oko nas. Prirodni ili proizvedeni. Rat službenih i alternativnih medija na ‘velikim’, ‘službenim’ medijima i portalima i društvenim mrežama, svakodnevno razvija šizofrenu poziciju običnog čovjeka željnog jednostavne istine. No nje nema. Svi smo u velikom globalnom olimpijskom kazalištu u kojemu svaki od glumaca dobro igra svoju ulogu. Životi ljudi, oboljelih danas i onih koji će oboljeti sutra, kolateralna su žrtva.
Titanik je doživio ozbiljne udarce. Voda prodire sa svih strana a glumci politike na palubi koja se ljulja lijevo-desno raspravljaju – o sebi. Njihove produžene ruke, na temelju ‘zakonskih’ odluka, prisvajaju sve što je preostalo na temeljito zaljuljanom brodu. Tu i tako pokoja strojnica i ubojstva od strane indoktriniranih ili prevarenih, podsjete nas da rat ne može završiti ako se nastavlja u okrilju zakona, uz neslobodu medija, uz dresirano sudstvo i uz pritisak lažnih branitelja da se rat nastavi. Jer dok rat traje, trajat će i privilegije.
Situacija s velikim brodom preslikava se i na ‘manjinske čamce’. Otvorena trgovina sprečava sustav vrijednosti koji bi omogućio dobrim idejama da dođu do izražaja. Etno biznis malog kalibra zaživio je nažalost i u bošnjačkom čamcu. Previše kormilara, a premalo pravila i dogovora. Previše ambicija, a premalo odgovornosti i kapacitiranosti. Previše narcizma, a premalo razgovora i polemike koji bi pokazali pravo stanje stvari.
Sve se rješava u potpalublju.
Dok bude tako bit ćemo žrtve sitnih trgovina, životnih promašaja neodgovornih ambicija, podijeljenosti, umišljenosti, zamjena vidljivosti i vrijednosti, nespremnih utrčavanja na teren – žrtve koje nemaju mogućnost izaći na palubu i udahnuti svježe have neopterećene partijskom stegom ili interesnim povezivanjem.
No, ostaje nam ipak nešto lijepo. Ostavljati tragove. Po tragovima će oni koji će doći znati da smo upozoravali.