Pohod prvi: SVADILI SE ORLI I SOKOLI
Svadili se orli i sokoli,
niže Žepča, u Jeleč planini.
Orli vele: – Naša je planina!
A sokoli: – Naša djedovina!
Kol’ko su se ljuto zavadili,
sve su bistre vode zamutili!
Ne mogoše bistra Kiseljaka,
njega čuva mlada pašinica
sa svojijeh devet djevojaka.
Ubave ruže iz botanički neproučive porodice sevdalinki što mirisno cvatu u ovom pjesmonosnom đulistanu neprolazne su u svojoj od oka skrivenoj pojavnosti. U sevdah-kolumni pohodit ću ih po nahođenju. Svakoj treba dati priliku da se dostojno uprisutni i rasprostre opojnim miomirisom čudesne raskoši koju skriva u slikovitu rječotoku pjesničkog teksta, nerazdruživo se sljubljujući s bujnim pjesmotokom ćutilne melodije. Tonovima obavijeni stihovi stoljećima se izvijaju iz pjesmozovnih, sevdahom kultivirano optočenih grla kako diljem Bosne i Hercegovine tako i širom bijeloga svijeta što ga katkada nazivamo golemim dunjalukom.
Ova (žepačka!) sevdalinka osebujan je spoj znalački spjevane priče (devet epskih deseteraca) i široko razvedene, vijugave melodije dugog daha. Dramatična svađa slobodoljubivih orlova i ponosnih sokolova oko vrletne postojbine koja im je oduvijek zajednička u sebi krije gusto istkanu alegorijsku potku koju bi se itekako isplatilo dubinski istražiti. Ona se burno raspliće i kovitla kroz četiri kitice koje se punim plućima pjevaju na jednu te istu melodiju. Uzburkana ustreptalost zanosne pjesme lirski se profinjeno stišava smirujuće razrješujućim nastupom mlade pašinice i njezinih djevojaka. Zanimljivo je da se gipkim melizmima zasićena melodija ove pjesme pojavljuje kao istovjetan predložak za pjevanje još nekih omiljenih sevdalinki, među kojima se posebice ističu „Dvije su se vode zavadile“ i „Sinoć meni prođe ašiklija“. I one će prigodom budućih pohoda raspjevanom ružičnjaku zasigurno doći na red.
Živopisan srednjobosanski gradić Žepče, raznovrsnim krilatim kljunašima bogata planina Jeleč i još uvijek nezagađena tekućica Kiseljak provjerljivi su dokazi nesmanjene životne protočnosti sevdalinke koja se bez bojazni da sebi bilo što prisvaja ili umišlja smije podičiti nedovoljno posviještenom istinom da je najstarija gradska pjesma u ovom dijelu Europe. Visoka je izvođačka zahtjevnost glazbenoumjetnički svrstava uz bok s talijanskom kanconom, francuskom šansonom, portugalskim fadom i njemačkim Liedom, a pojedine se sevdalinke odlikuju literarnom impresivnošću i muzičkom ekspresivnošću kakvu nalazimo u ponajljepšim opernim arijama.
To naše filigransko, nadnacionalno kulturno dobro sui generis prvorazredni je zaštitni znak Bosne i Hercegovine kojemu bi u budućnosti trebalo pristupati s pomnom promišljenošću, jer je riječ o singularnoj riznici neprolaznih dragulja.
Pišem ove retke s iskustvenom pozadinom pjevušenja sevdalinki što se u mojoj skrovitoj nutrini odvija tijekom više od šezdeset godina. Ova neusiljena esejistička promišljanja nošena su žarkom željom da na tom planu iznjedrim svoj nepretenciozni doprinos. U vremenima kojekakvih nevoljnih podjela, ishitrenih distanciranja i skutrenih zatvaranja u neželjenu pečalnu tjeskobnost sevdalinka je nepobitno kadra preobrazbeno prožimati i ljekovito obnavljati tanahne niti one iskonske čovječnosti kojom ljudski Život od pamtivijeka traži i pronalazi smisao posezanja za pjesmom što nikoga ne ostavlja ravnodušnim.