Uz Dan nezavisnosti BiH – dokumentarna proza
1.
Jednom, u prošlom stoljeću, vrijeme se iznenada počelo ubrzavati. Niti desetljeće od utrnuća najvećeg sina naših naroda i narodnosti, u mom se komšiluku plakalo i reklo preselilo na Ahiret, otpočeo je belaj.
Tek stasale devedesete, rekoh prošlog stoljeća, a već su plaho sazreli učinci mitinga naroda par godina prije i svaki se od njih počeo naoružavati. S njima i narodnosti, naravno. Neki od naroda, zapravo samo jedan, imao je više sreće, jer oružje je većinom ionako bilo u njihovim rukama.
2.
Govorilo se i galamilo, malo jače nego ranije, o samostalnosti jugoslavenskih republika, a bome i pokrajina.
U Hrvatskoj je ta namjera iskazana na referendumu 19. maja/svibnja 1991. godine, kao potvrda slobodno iskazane volje naroda, iako će poslije biti javno da su tu nekako izostavljene narodnosti, a nekmoli konstitutivnost onog drugog naroda, ali to je druga priča.
Na listiću bila su postavljena dva pitanja: (1.) Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)? (2.) Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi?
Na referendum je izašlo 83,56% stanovnika Hrvatske s pravom glasa, od kojih je 94,17% glasovalo za prvu ponuđenu opciju, njih 4,18% bilo je za drugu, a 1,2% listića bilo je nevažećih. Ostalo je povijest, iako i danas ostaje nejasno, s obzirom na niz promjena odluka o državnim praznicima, kada ustvari treba slaviti dan državnosti novo nastale tvorevine.
3.
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara/veljače i 1. marta/ožujka 1992. godine, odlukom Skupštine SR BiH koju su podržali SDA i HDZ, dok SDS tu nije sudjelovala jer su ranije donijeli odluku o ustroju Srpske republike Bosne i Hercegovine i pozvali na bojkot referenduma.
Referendumsko pitanje glasilo je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“?
Glasalo je ukupno 2.073.568 glasača ili 63,6 posto onih s pravom glasa, s time da je 99,7 posto bilo za nezavisnost, a 0,3 posto protiv.
Iako je prijedlog HDZ-a BiH za referendumsko pitanje bio drugačiji /„Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)“/ – oni su, kao i službeni Zagreb, pozvali Hrvate da izađu na referendum i glasaju za nezavisnost.
Prema tim je rezultatima tadašnja Europska zajednica, 6. aprila/travnja 1992. godine, priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu te je u UN primljena 22. maja iste godine.
4.
Rat je poslije Slovenije, već itekako trajao u Hrvatskoj i polako se prelijevao u Bosnu i Hercegovinu. Sve o tome piše u nizu knjiga objavljenih do danas, a bit će ih još.
Pravi festival demokracije, jer na našim prostorima, ovisi u kojem se dijelu nađete, možete čitati jednu, drugu, treću ili možda i četvrtu istinu o tome što se ovdje ustvari dogodilo.
Rat je počeo, stvarno. Kod nas je, na jednoj strani naših prostora, osvanulo proljetno jutro, a u vrtu pod višnjom bile neke žene i djeca, zaklonjeni pod jutarnjom rosom. Bilo je tada u vrtu i nekog povrća, a jedna je od tih žena doviknula susjedi: „Ne brinite komšinice, gledali smo mi paradajze, još nisu zreli.“
Par dana kasnije zvono na vratima našeg stana. Vrlo mlada djevojka nosi onu veliku limenku s ručkom u kojoj se nekoć prodavala marmelada i veli: „Evo čika B. šalje moja mama baklave, ona je išla s vama u osnovnu školu, a ja bih trebala nekako u Švedsku.“
5.
„Dayton je primirje potpisano s ratnim zločincima“, napisali su i rekli mnogi, puno važniji, k tome pametniji.
Kako ćemo danas, 2020. godine dobiti odgovore o budućnosti – možda je odgovor u današnjem pismu prijatelja T. koji se odavno lansirao odavde, kako smo onomad govorili:
„Dragi moj efendija, evo da napokon odgovorim na pitanja koja si poslao. Izvinjavam se zbog kašnjenja. Pitanja sam proslijedio nekim prijateljima, a jesu li ti poslali e-mail s odgovorima ne znam – do njih je. Možeš koristiti moje inicijale, puno ime i prezime izbjegavam zbog brata i rodbine koji još uvijek žive u šeheru.
Istorijski, Bosna je bila pod okupacijom ili “protektirana” od turskog zemana pa do kraja prvog rata kad je postala banovina u sastavu stare Juge. Ja na poziciju visokog predstavnika gledam kao da je vanjski šerif – neko ko može narediti domaćim političarima koji se glože oko svega što navodno njihovom narodu smeta, da kažu schluss i biće ovako. Te ingerencije su čini mi se, ali nisam siguran, dio Dejtona. Problem je što se one ne provode. Evo na primjer, jutros pročitah da Inzko može donijeti zakon o negiranju genocida (koji ne odgovora Dodiku i Vučicu zbog Srebrenice). Zašto nije donesen već? Sve zapadne zemlje imaju zakon o negiranju Holocausta, a ako ga svojom izjavom negiraš ideš u pržun. Tačka.
Ovaj dio pišem poslije izbora prošle nedjelje – nisam politički analitičar, pa sam malo sačekao da vidim kako će se izbori odvijati. Rezultati izbora zvuče pozitivno, bar u Sarajevu, gdje je SDA potučena do nogu, što bi se reklo, i mirišu na pozitivne promjene. Kažu pametni ljudi da je jedina konstanta u životu promjena, ali promjene su i ono čega se ljudi boje najviše.
U tom kontekstu, Dayton jeste potpisan od strane zločinaca, a u naše ime, i donio je mir za početak, ali treba li čekati još 25 godina da donese i prosperitet? Šta se uradilo za 25 godina od završetka rata do danas da se bolje živi, da se izbjegli vrate? Nedovoljno ili ništa … Još uvijek je važnije biti Musliman, Srbin ili Hrvat po zanimanju i još uvijek se rade paktovi između tri glavne partije na vlasti i još uvijek se misli kratkoročno, od danas do sutra, a ne gdje bismo željeli da budemo za pet, deset, 20 godina.
Također, koji je to najmanji zajednički faktor ili čimbenik iza kojeg će stati svi građani BiH u želji za boljim životom?
Iz ove perspektive, pored konsenzusa, ovu zemlju, Kanadu je ujedinio voz. British Columbia pristala je da uđe u Konfederaciju nakon što joj je obećana željeznička veza sa ostatkom Kanade u roku od deset godina – i bogami se desila.
Da li će nove snage izbora bar na trenutak zaboraviti šta su po nacionalnosti i izdići se iznad toga i raditi na tome da zastupaju sve građane BiH ostaje da se vidi …
Znaš drug moj, nakon izlaska iz Bosne i kratkog boravka kod tebe (veliko Hvala još jednom!!) po dolasku u Njemačku, dobio sam posao u maloj firmi koja se bavila pružanjem tehničkih TV usluga za njemačke javne TV kuće. Jedna od tih usluga je bilo ispraćanje američkih i njemačkih vojnika u Bosnu nakon Daytona, čak sam i Clintona vidio 🙂(lol). I bio sam uzbuđen i sretan jer sam mislio šerif i zamjenici odoše dole da naprave i održavaju red i mir, koji je potreban i dovoljan uslov za sve ostalo. Ali, avaj …
Da si mi, što Bosanci kažu, živ i zdrav.“