ja bih cijelu Bosnu preletila
letila bih, nikad ne bih stala
dok se Bosne ne bih nagledala
(sevdalinka)
Hrvatska premijera kazališne predstave „Da sam ptica“ redateljice Arije Rizvić, održana je u subotu 5. prosinca 2020. godine, povodom Dana državnosti BiH, u umaškoj kazališnoj dvorani “Antonio Coslovich”. Predstava je nastala prema tekstu Nikoline Bogdanović, dok u njoj igraju Tarik Filipović i Daria Lorenci Flatz, a korištena je glazba Damira Imamovića.
Grad Umag i FESTUM Umag, uz suradnju i podršku Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre (NZBI), Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH) i Nacionalne zajednice Bošnjaka Bujštine (NZBB), omogućili su, uz pridržavanje svih epidemioloških mjera, večer punu emocija i teških ratnih tema, odnosno tema napuštanja svojeg doma i domovine, ali sve se to lakše prebrodi uz poznati bosanskohercegovačkim humor.
Predstava je to koja će gledatelje nasmijati i rasplakati te ih povesti na intimno putovanje Bosnom kroz osobnu ljubavnu priču dvoje ljudi.
Foto: Damir Iskrić
Uz brojne gledatelje, premijeri su prisustvovali gradonačelnik Umaga Vili Basanesse te mnogobrojni predstavnici bošnjačkih asocijacija iz Istre, Zadra i Zagreba.
„Da sam ptica“ priča je o mladom bračnom paru Mirni i Amiru koji sa svojom kćeri bježe iz opkoljenog Sarajeva ratnih devedesetih. Obitelj, koja je imala idiličan život u svojoj domovini, preko noći izgubila je sve što su imali, ali i neke od svojih bližnjih. S dvije platnene torbe, u koje su spremili svoje dotadašnje uspomene, odlaze u Beč potražiti sklonište od ratnog ludila. U Beču moraju iz početka izgraditi svoj život i pronaći sreću, uz stalnu čežnju i nadu za povratkom u domovinu.
Njihova sudbina tek je jedna od mnogih sličnih s ovih prostora, gdje su izbjeglištvo, ili već godinama aktualna, ekonomski motivirana migracija, obilježili gotovo svaku obitelj. Upravo stoga, ova predstava može doprijeti do široke i raznolike publike koja će u likovima i sudbini Mirne i Amira lako prepoznati sebe i one iz svoje okoline. Tekst se temelji na osobnim iskustvima bosanskih izbjeglica prikupljenih kroz intervjue, a proširen je i obogaćen osobnim iskustvima autorskog tima.
Ovo je priča milijuna izbjeglica koji su se, zbog suludih ideja „glavešina“, raselili po cijelom svijetu, pokušavajući opstati u novom okruženju i drugačijim običajima.
Priča je to i o nostalgiji, čežnji za domom, o nesnalaženju u novom okruženju, ali i međusobnom udaljavanju osoba koje su se donedavno bezuvjetno voljele. Kod jedne od njih jača osjećaj pripadnosti domovini koju su napustili, a u novom okruženju se ne snalazi, dok kod druge jača novi identitet i prihvaćanje nove sredine kao svoje.
Na kraju, jedno od njih vraća se u domovinu, ali tamo se ponovno susreću te kažu: „Nismo se mi svađali, nismo imali kad. Svađaju se oni koji si imaju nešto za reći, nama su riječi presušile kao korito rijeke. Mi smo se jednostavno ugasili u tišini, na prstima hodajući jedno oko drugog. A život mora ići dalje, zar ne?“
Kako i sama redateljica kaže, njima se dogodio život, životne traume neke ljubavi osnaže dok druge oslabi, ali ovo nije predstava o ratu, on je bio samo okidač. Ovo je priča o posljedicama svake emigracije neovisno o uzrocima.
Arija Rizvić osvježenje je na hrvatskoj kazališnoj sceni, čija svestranost, snaga i emocija će sigurno ostaviti traga kako na kazališnim daskama tako i u drugim umjetnostima.
Nakon premijere u Umagu, predstava će se održati u Zagrebu, Sarajevu, a vjerujemo i u drugim gradovima u regiji.