Od četvrtaka 3. prosinca, igrani film redateljice Jasmile Žbanić, Quo Vadis, Aida?, bit će dostupan na platformi Ondemand.kinomeetingpoint.ba

Riječ je o prvom pokušaju da se dugometražnim filmom ispriča srebrenička tragedija. Film je već imao premijeru u Veneciji, bio je prikazan i na nizu svjetskih festivala. Sada dolazi kući, nama onakvima kakvi jesmo – ispričati priču nama i o nama samima.

Svijet je naravno bio zgranut. Zar je moguće da se krajem dvadesetog stoljeća takvo što dogodi u srcu Europe, nedaleko od Auschwitza i još brojnih logora smrti nakon kojih smo se zaklinjali i molili da se nešto slično ne smije i neće ponositi. Nažalost, pokazalo se da je to moguće. Dogodilo se.

Proizvodnja mitološke svijesti posredstvom umnoživača (medija) porodila je nove strahove i prastaru nedovoljno artikuliranu ‘žeđ za osvetom’. Predstavnici jednog naroda (kojemu službene politike dugo nisu dale da se samoopredjeli) nazivani su Turcima. To je bio okidač/signal/poziv na osvetu.

Nije to bio poziv na osvetu narodu koji je rušio nečije bogomolje, ubijao nečije svećenike ili nasilno tjerao na promjenu vjere. Upravo suprotno. Turci su zabranjivali rušenje božjih hramova i napade na svećenstvo drugih religija. No, u kolektivnoj svijesti srpskog pravoslavnog naroda ostala je potreba da se obračunaju s činjenicom stoljetne okupacije od strane ondašnjeg imperija koji je na ove prostore došao i s novom ‘objavom’ – Kur’anom. Nemoć osvete vidljiva je u valovima rušenja islamskih bogomolja, pokušajima raseljavanja muslimana, Muslimana, odnosno Bošnjaka, te u pokušaju konačnog rješenja – masovnom ubijanju i rastjerivanju.

Nakon odgledane pretpremijere u kinu Tuškanac u Zagrebu, svi smo još neko vrijeme u tišini ostali na svojim mjestima. Ustati vjerojatno bi značilo prihvatiti sve što se dogodilo kao činjenicu, nakon koje se mora nastaviti živjeti. Međutim, nikome se nije žurilo u svijet u kojemu je prikazana Srebrenica moguća. Nakon Auschwitza. Mir koji je odzvanjao bio je svojevrsno odavanje pošte ubijenima u Srebrenici i oko nje, ali i odavanje pošte duhovno umrlim ljudima koji su morali nastaviti živjeti u blizini svojih ubojica.

Svako doba ima medij kojim najbolje spoznaje svoje vrijeme. Danas je to medij filma. Utoliko je prikazivanje prvog dugometražnog filma o Srebrenici, pravi početak realnog shvaćanja strašnog zločina tamo počinjenog, ali i potajne, prigušene i nesvjesne agresivnosti prema ljudima koji su se odlučili svog Boga nazvati Allahom.

Je li Aida pogriješila u svojim odlukama o načinu (neuspjelog) spašavanja svoje obitelji? Jesu li pogriješili sljedbenici nekada protjerivanih ranokršćana kada su poželjeli istrijebiti ljude druge vjere (onako kako su nekada njih htjeli istrijebiti)? Jesu li pogriješili vladari Europe i svijeta jer su vidjeli što se zbiva i ipak su dopustili Novi Auschwitz i danas dopuštaju siledžijstvo prema ostatku života u povratnicima u Srebrenicu?

Velika je stvar što se film Quo Vadis, Aida? pojavio. Film je to u kojemu se na ekranu vidi manje smrti nego u običnom krimiću. Istovremeno, film je to koji svjedoči o potmulom mraku mržnje naoružanih vojnika jednog naroda i vjere – prema nenaoružanim civilima drugog naroda, druge vjere.

Kukavičja osveta s kojom će se kolektivna svijest tog naroda prije ili kasnije morati suočiti.

 

Quo vadis, Aida? | Official trailer from Deblokada on Vimeo.