U izdanju Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju objavljena je knjiga “Kišević – pjesnik vjere u poetsku objavu“, 17.12.2019. dvorana BNZ u Ilica 54, Zagreb

Tko je, zapravo, Enes Kišević? Pjesnik, glumac, trubadur? Angažirani poet ili estradni histrion? Plenerist složene jednostavnosti, ali i Orfej bosanske boli? Ili, naprosto, pjesnik vjere u poetsku objavu? Upravo pod tim naslovom u izdanju Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, koncem prošle godine, izašla je knjiga “Kišević – pjesnik vjere u poetsku objavu” (biblioteka BOSANA: Bošnjački pisci u Hrvatskoj – urednik Sead Alić). Zbirka je to vrlo različitih zapisa: sjećanja na susrete sa njim, pogovora i predgovora zbirkama njegovih pjesama, eseja, opaski prevoditelja, prikaza i studija o njegovom pjesništvu što ih potpisuju 31 autor i autorica, poštovaoci njegova djela, prijatelji, glumci, književni kritičari i teoretičari. A sve sa ciljem da se revalorizira njegovo mjesto u hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti, da se cjelovito istraži i temeljito vrednuje njegov pjesnički opus.

Stihovi potaknuti bolom

Enes Kišević, pjesnik i glumac, rođen je 1. svibnja 1947. godine u Bosanskoj Krupi, nakon gimnazije završene u Ključu dolazi u Zagreb, gdje na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti diplomira glumu u klasi profesora Tomislava Durbešića. Već od objavljivanja prve zbirke pjesama “Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled” (1974.) Kišević nastupa javno: u školi, tvornici, na ulici, u tramvaju, autobusu, gostionici, na radiju i TV ekranu – uvjerljivo i nadahnuto govori poeziju velikih svjetskih i domaćih autora ali i vlastitu.

“Teško se danas u hrvatskoj poeziji može naći primjer takvog munjevitog uspjeha kod čitalačke publike. Tako se nakon dugo vremena dogodilo da u zagrebačkoj sredini dobijemo mladog i darovitog pjesnika koji u sebi nosi onu finu mješavinu duhovnog nasljeđa što nam ga namriješe pjesnici boemi, strasnici i zatočnici Riječi koja je skupa, dapače, dragocjena, jer se u nju ulaže čitav život”. (Marija Peakić, pogovor knjizi “I ništa te kao ne boli” Zagreb 1980.)

​Veliko ime hrvatskog i jugoslavenskog teatra i filma Fabijan Šovagović, čitamo u knjizi, zapaža: “Enes govori pjesme različito. One nisu umivene zanatom, iako u njima zanata ima, one su duša koja lebdi nad zanatom. A to je onda još jedan dobitak na zapisanu pjesmu. To je dobitak u njezinom prijenosu do druge duše”. (pogovor knjizi “Sve mirim te svijete” Zagreb 1976.)

​Drugi jedan doajen glumačke umjetnosti ovih prostora Pero Kvrgić u pogovoru knjizi “Iza naličja” (Zagreb 2016.), čitavoj posvećenoj upravo kolegama glumcima i glumicama, ali i inim poslenicima teatra, zapisuje: “Sva su ta lica što se nalaze iza naličja rođeni iz autorovog sjećanja u stihu i prozi, iz životnih sitnica iz neobičnog, nesvakodnevnog života, uobličeni su u ovoj jedinstvenoj knjizi u kojoj ‘ima ljudi’”. Ta knjiga lirski je dnevnik glumačkog/umjetničkog života, ispisujući je Kišević je “ispisivao poetiku teatra i njegovu mitologiju, njegov govor kristalno je čist, jednostavan i odnjegovan, ritam siguran i onda kad je to unutrašnji ritam drame misli, način je to Kiševićeve komunikacije s nesavršenim svijetom i tragičnom sudbinom”. (Elbisa Ustamujić)

​Vojislav Vujanović, marni kroničar pozorišnog svijeta, svojedobno će o toj knjizi reći i ovo: “Enes Kišević skuplja pepeo sagorjelog bića na sceni i od njega gradi svoju pjesmu. Sve je u svome nerazmrsivom prepletu. Iz svoga pepela glumac, feniksovski, doživljava svoje uskrsnuće, jedini trenutak kada se osjeća – sretnim! Knjiga poezije ‘Iza naličja’ Enesa Kiševića jeste, zapravo, brevijar o glumcu, do sada nenapisan! O glumcu kao pjesmi, o pjesmi kao metafori o glumcu!”.

Enes Kišević objavio je do sada više od dvadeset pjesničkih zbirki, brojne slikovnice, poeziju i igrokaze za djecu, njegove pjesme nalaze su u zapaženim izborima i antologijama hrvatskog i bošnjačkog pjesništva, dobitnik je vrijednih priznanja i nagrada, prevođen širom pjesničkog globusa: na ruski, arapski, perzijski, indijski, japanski, turski, njemački, engleski, francuski, talijanski, danski, norveški, hebrejski… O mnogima od njih govori se u knjizi “Kišević – pjesnik vjere u poetsku objavu”. Pravu malu studiju o njegovom pjesništvu ispisala je Nada Babić, nazvana je “Jutarnja molitva – Kiševićev credo”, autorica zaključuje: “Jutarnja je molitva Kiševićev credo, stihovi molitve potvrđuju sve ono što je govorio prije nje i poslije nje: da vjeruje u ljude (premda su spali na manjinu) i da ih poštuje – žive i mrtve (udahnem za žive, izdahnem za mrtve), da vjeruje u ljepotu (makar bila zavisti meta) i dobrotu (još uvijek ima ljudi slabih na dobrotu), da vjeruje u istinu (iako je istina danas u crnini) i ljubav (koja ga čuva ma gdje bio i kad joj ništa svoje nema dati), da vjeruje u riječ (iz koje se ljubav budi kao lotos iz vode) i pjesništvo (jer ni ptice ne odustaju od svoje pjesme)”.

U pogovoru knjizi “Riječi vraćene kući” (Zagreb 2009.) Sead Begović konstatira: “Spomenimo još i to da je poetika, ona kiševićevska (to je i prepoznato), i dalje elitarno neupitna. Oduvijek je bio sklon gustoj (osobitoj) slici koja rasprostire kontroliranu misao. Misao je to koja ne bira granice svijeta, ona ih prelazi i udomljuje. Njegove dosjetljive, ali točno locirane kalambure o vinu, te haiku poezija, kad ih čitamo, umah nam je jasno da pjesnikova spokojna misao ne luta, ona je odraz začuđujuće refleksivnosti i trenutačne reakcije koju nije potrebno korigirati”. Vladimir Devide o njegovom haiku pjesništvu kaže: “Tematski, Enesovi su haiku posve u klasičnoj japanskoj tradiciji – opisuju doživljaj prirode i čovjeka u njoj: Kišević je već i ranije (misli se prije knjige ‘Zelene piramide’, Zagreb, 2008) objavljivao zapažene haiku, a ovom se zbirkom definitivno pridružuje istaknutim hrvatskim haiku pjesnicima”. Devide ih navodi nekoliko antologijskih iz spomenute zbirke, među njima i ovaj: “Na semaforu/cestu pretrčava list/crven, žut, zelen”. Pridodao bih i jedan iz sasvim druge sfere osjećajnosti, onaj koji ga potvrđuje kao angažiranog pjesnika koji itekako doživljava strahotu i horor rata koji je nedavno pustošio ovim prostorima. Haiku je naslovljen Sarajevo i glasi: “Pas bez očiju/djetetu bez nogu/suze liže”. Poetika na tragu neponovljivog pjesnika “Masovnih razglednica iz Bosne” Darka Cvijetića, usudio bih se reći. Stoga u tekstu “Lirika Enesa Kiševića” Elbisa Ustamujić točno uočava da su mnogi njegovi stihovi potaknuti svježom boli i patnjom zbog svega što je zadesilo Bosnu i Hercegovinu i da je u najboljim pjesmama: “sve intimno preosjećano i poteklo iz dubokosežnih doživljaja pandemonija zla da bi se izdiglo iznad ličnog i nacionalnog do općeljudskog. Kišević je u takvim pjesmama ispjevao poemu jedinstvene ljepote i uzdigao se do Orfeja bosanske boli. Te i takve pjesme spadaju u najljepšu rodoljubnu liriku napisanu u Bošnjaka”.

Pop-ikona poezije

Ervin Jahić, u pogovoru knjizi “Voda je moja mati” (Zagreb, 2008) osvrće se na neke od kritičara koji na poeziju Kiševića gledaju kao na “pjesništvo posve u vlasti estradno- recitativne geste” i odgovara im: “Zamjerati Kiševiću što je bio, i još uvijek je, pop-ikona domaće poetske riječi, što je bezmalo brendirao vlastitu poziciju koja mu je omogućila da ga šira društvena zajednica ‘na prvu’ prepoznaje kao pjesnika, što je pisao i piše razumljive, jednostavne i prohodne rečenice, poetski korektno oblikovane u stihove, koje, pritom, sam izgovara dojmljivo i zanatski suvereno – niukoliko nije više od netočne, možda i zločeste kritičarske dijagnoze”.

O toj povremeno prisutnoj minorizaciji njegove pjesničke vrijednosti i poetskih dometa piše nekoliko autora nastojeći je objasniti, poput Tonka Maroevića ili Stjepana Banasa. O tom stereotipu da onaj koga je slijedila masa sljedbenika vjerojatno nije sposoban za ljepotu uzvišene poetske riječi pjesnika – usamljenika, a koji često preteže u nekim kritičkim osvrtima na njegovo djelo, piše i urednik knjige “Kišević – pjesnik vjere u poetsku objavu” Sead Alić u tekstu “Pjevanje vjere”, ukazujući na nedostatke takvog pristupa: “Prvo, riječ je o medijskoj nepismenosti kritičara koji iz svoje medijske izoliranosti, a ponekad i iz straha od medija ne mogu i ne znaju ispravno valorizirati interes šireg kruga publike za određenog pjesnika, odnosno njegovu riječ. Drugo, logika stereotipnog pristupa tjera kritiku da Kiševića, jednom za svagda, smjesti u ladice iz kojih se teško izlazi”. I, potom, poentira: “Za razliku od poezije trendovskih naleta, koja će se nerijetko skrivati iza nerazumljivih sintagmi, teških riječi i hermetičnih igara, klaustrofobičnih osjećaja – Kišević nudi jednostavnost koja nudi dubinu, prisan jezik koji tjera prema jedinstvu misli i osjećaja, mudrost iskazana mudrošću prirode same”.

U pogovoru knjige “Jutarnji mrak” (Fraktura, Zagreb 2016) Sead Alić će zapisati da pjesnik otkriva magiju svijeta, a da ta magija otkriva istinsku umjetnost koja pripada Univerzumu, svemiru, koja nadilazi naše riječi i “šuplju liru”. Ta magija duše “prolazi kroz naše tijelo i na trenutke zadrhti. Sve ostalo je neuhvatljivo veliko i nedokučivo”. To je onaj neizrecivi drhtaj tijela koji osjetimo u pjesmi Enesa Kiševića “I kamenu je lakše”: “Biti samo da bi bio?/Bitisati?/U ništavnost?/I kamenu je lakše živjet/kad je kuća, grob il most”.