Ovoga proljeća bit će godina dana od zagrebačkog potresa, a već je minulo i mjesec od ovog razornoga koji je zahvatio područje Siska, Petrinje i Gline. Možda polako dolazi vrijeme sabiranja dojmova, mimo banalne rasprave o Baniji ili Banovini, ukrašavanja pridjevima, praznim riječima i najavama obnove.
Cijeli se svijet zatresao, ne samo ovdje i ne posve iznenada. Tlo pod našim nogama nesigurno je cijelo vrijeme, jedino što mi, koji smo sada, mislimo kako su baš za našeg vijeka tragedije najveće i nikad viđene.
Isto tako, mislimo i čitamo, što opet želimo ukrasiti sve jačim pridjevima, o ljudskoj dobroti, empatiji i solidarnosti. Jesmo li u ovim katastrofama odjednom bolji ljudi? Mediji koji nas zavode žele objavljivati sve dojmljivije priče, natječu se u tome tko će pronaći nesretnijeg stradalnika i zabilježiti kako mu pomažu ljudi dobre duše.
Jednostavno, nismo postali bolji, ostali smo onakvi kakvi smo bili i prije. Iako, u svim tim valovima i poplavi dobrote, ponovno se ljutimo na sporost države, zaboravljajući da smo sudjelovali u izboru njezinih predstavnika. Onih koji će optužiti volontere da samo stvaraju gužvu, a navijačke se skupine okupljaju na stradalom području samo da piju ili se tuku. Ili, kakav to čovjek moraš biti da izjaviš kako se tu kuha previše obroka.
Sve su to rekli takozvani predstavnici države, a obični su ljudi naprosto pokazali da društvo solidarnosti postoji.
Već prvi dan na ovo su područje došli kuhari i ugostitelji, sjetite se njihovi restorani i objekti zatvoreni su silom pandemijskih prilika, odlukama o čijoj se logici sve više pitamo. Došli su volonteri i graditelji, pomagači svake vrste, stizala je međunarodna pomoć.
Možda je znakovito ovdje spomenuti rečenicu gospođe Branke Bakšić Mitić, koja nesebično i predano radi i pomaže bez potpore gradskih vlasti Gline koje i njenu funkciju dogradonačelnice očito smatraju nužnim zlom – rekla je, nemojte nas za mjesec dana zaboraviti.
Moj je susjed čuo da obitelj kod Petrinje treba kamp kućicu, uzeo je svoju ušteđevinu, kupio i osobno je odvezao toj obitelji. Kad bih mu spomenuo ime, smatrao bi to uvredom, jer učinio je što je mogao, ništa više od toga.
Solidarnost ljudi i njihova plemenitost u brojnim je prilikama prednjačila u onome što je morao činiti sustav. A stvar je u tome da sustava nema kad je najpotrebniji. Nema ga ni kad treba pomoći djetetu čije stanje zahtijeva hitnu operaciju, pa onda ljudi prikupe i više novca nego što je potrebno. I u nizu drugih prilika pomogli su ljudi, mimo sustava.
Ipak, ustrajmo na tome da solidarnost sporije kopni od snijega, iako se čini da je nešto drugo posrijedi. Primjerice, sjetimo se poplava, pa onog prvog migrantskog vala. Isti oni koji su u tim prilikama nesebično pomagali, protekom vremena bivaju zasuti medijskim zavođenjem i počinju širiti vijesti o prevarama, nasilnim migrantima i slično.
Ovdje, kod zemljotresa/potresa, nakon valova dobrote ponegdje uslijedi oseka i izrone prigovori i optužbe. No, dobri (evlija) moj susjed i mnogi drugi ostat će takvi bez obzira na sve.
foto: Nikola Šolić