Onaj prvi petrinjski ranojutarnji potres sam propustio, spavao sam i nisam ga osjetio, što je još čudnije, nije ga osjetila ni Maca koja mi je spavala kraj nogu ali mi se zato onaj drugi, podnevni, sutradan, urezao u mozak. Kao klinac sam doživio, osjetio i u memoriju pohranio onaj u Skopju i onaj u Banjaluci a proljetos zagrebački tako da mi iskustva ne fali, ali osjećaje i misli što su mi proletjele glavom tijekom tih nekoliko desetaka sekundi ljuljanja i poskakivanja zgrade ne mogu komparirati ni s čime prije doživljenim.
Od tad se stalno trese, nekad onako potiho, visokofrekventno, a ponekad snažnije, duge amplitude, baš kao sad kad smo parkirali uz park u centru Petrinje, na Staru godinu, 31. prosinca ove nesretne godine s dvije dvojke i dvije nule. Tri zarez pet po Richteru. Na to se više i ne osvrćemo, tolerancija raste, a koliko vidim raste tolerancija i prema mjerama protiv one druge ugroze, pandemije COVID-19 pošasti koja nas također pere već godinu dana. Grad gotovo prazan, tu i tamo netko domaći, dolazi teška mehanizacija, volonteri iskrcavaju kutije s humanitarnom pomoći, Janinom vodom i sličnom pomoći za ljude u muci.
Tri gospođe zabundane i umotane u deke sjede oko vatre ispred hrpe cigle i urušene kuće u kvartu iza autobusnog kolodvora, piju jutarnju kavu i međusobno divane, a ja gledam što je ostalo od Petrinje. Poznajem je, tu sam bio u onoj obaveznoj studentskoj vojsci za bivše države, a bio sam i ono jutro devedeset i prve kad je onaj lunatik Tarbuk pozvao novinare u tadašnju kasarnu JNA pa pred njima raspalio VBR-ima po gradu i kad je kasnije tenkovima potaracao isti ovaj centar i sad vidim da je to ustvari bila sitnica koju su ovi naši poslije Oluje potemkinovski obnovili, a potres za tren oka rasturio i rastresao do temelja. Kažu da će se 70 posto petrinjskih građevina morati srušiti te ponovo izgraditi, a ja se nadam da taj posao neće izvoditi braća i kumovi onih post olujnih domoljubnih Potemkina čiji nasljednici uporno rade na štetu građana, a istodobno na svoju osobnu kokošarsku korist.