Škrinja starih priča

Kada lijepa sjećanja iz djetinjstva postanu projekt u odraslim godinama, nastaje nešto vrijedno divljenja. Vrijeme bez mobitela, kompjutora, društvenih mreža. Za današnju djecu gotovo nezamislivo, ali za Azru Mehić to je djetinjstvo kojeg se s radošću prisjeća.

Ovako ga opisuje: „Nije bilo baš crtića, jedan prije dnevnika u moje vrijeme i pored društvenih igara, svi bi se zamotali u krevet i tata nam je pričao priče i dočaravao. Kada bi pričao Čudotvorni prsten taj bi prsten sakrili u čarape i tražili. Uvijek je dao poruku iz tih priča, vidiš ovaj je krao i varao nije dobro završio u životu, ovaj je lijepo i dobro činio svima. Tako je kroz te priče pokušao prenijeti neku poruku o životu kako se treba ponašati i odnositi. To je meni tako lijepo ostalo da sam htjela na takav način i dalje odgajat svoje sinove i drugu dječicu.”

Osam godina nakon izlaska prve knjige „Baula mog djetinjstva” izašao je njen nastavak. U ovoj knjizi Azra Mehić donosi dvije bošnjačke narodne priče u kojima su ženski likovi svojom mudrošću i strpljenjem spasili glavne likove od nevolje.

„Baula mog djetinjstva 2” donosi dvije priče: „Dram jezika” i Bošnjo u Stambolu”.

„Dram jezika” priča je Omeru, kojem je draže ašikovanje i, kako bi mi u Zagrebu rekli, vucaranje po sarajevskim sokacima, nego posao i briga o starim roditeljima. No, kad se zaljubi u lijepu Mejru sve se to mora promijeniti.

Da bi se Omer oženio lijepom Mejrom, morao se, kako bi se danas reklo, smiriti i od sebe napraviti čovjeka. Za to je posudio trideset vreća novca. Pažljivijim iščitavanjem priče i odabirom imena sudionika možemo zaključiti kojoj vjeri koji lik pripada, ali i razlikama u samoj filozofiji vjere i tome kako se koja od tih vjera odnosi prema svakodnevnim društvenim pojavama.

Ako se vratimo na priču, s obzirom na to da vuk dlaku mijenja, a ćud nikada, Omer se nije baš opametio i našao se u problemu. I tu uskače pametna žena, prevarom spašava muža, a kažnjava Isakara. Ne mogu u ovom trenutku ne spomenuti moju nanu koja bi na ovu priču zasigurno rekla: „pomozi sirotu, na svoju sramotu.” Je li se u budućnosti Mejri dogodilo isto, ili se Omer opametio, ne možemo znati. Možemo se nadati da je njena mudrost bila i njoj samoj od koristi.

„Bošnjo u Stambolu“ donosi priču o još jednoj pametnoj ženi koja je naivnog Bošnju spasila od prevare i gubitka imetaka.

I naravno nakon ovakvih priča, nameće se pitanje zašto ženskim likovima nije dan veći značaj. To se pita i Azra Mehić u predgovoru: „U ovim pričama koje sam za vas izabrala, ženski su likovi svojom mudrošću i strpljenjem spasili svoje junake od nevolje. Bez njih bi oni propali, stradali i čak bili osakaćeni. Zovu li se priče po njima? Nažalost ne. Jesmo li naučili nešto i dali ženama veću ovlast? Nisam sigurna.”

Kako je došlo do toga da ove stare priče postanu slikovnice? Kada je Azra postala majka počela je čitati ove priče, koje su se nalazile u starim knjigama, svojim sinovima. No oni su zahtijevali slike. A ova posebna majka tu je želju svojim sinovima i ostvarila. Našla ilustratorice i krenula u pothvat.

Na obje knjige s njoj je surađivala Hana Čerimagić Sarić. Ova majka četvero djece, završila je Likovnu akademiju, radila u raznim galerijama, kao asistentica u školi. Iza nje su brojne scenografije i lutke u kazališnim predstavama. Nakon što je u prvoj slikovnici udahnula život Titizu i Džometu, sad je iz njene olovke izašao i Bošnjo u Stambolu.

Tara Stokić, petnaestogodišnja je srednjoškolka kojoj je ovo prvo takvo iskustvo. Ovako ga opisuje: „Dok sam ilustrirala ovu priču mene jr to podsjetilo na Romea i Juliju. To smo baš imali smo za lektiru. No, dosta me zbunjuje knjiga pošto je je na staro bosanskom i ima puno izraza koje ne razumiješ tako da mora se to detaljno pročitati”.

Zbunjena su bila i djeca zagrebačkog vrtića Siget. Naime kada smo radili prilog za multinacionalni magazin Prizma odlučili smo priče testirati na vrtićarcima. Skupilo se njih podosta, slušali su priče uz objašnjenje pojmova. Nadamo se da su koju riječ i naučili i da će slijedeći put kada skakuću uskim ulicama znati da istovremeno skaču i sokacima.

Čitajući svojoj djeci knjige, nazovimo ih ovog doba, moram priznati da su različite od onih u mom djetinjstvu. Sada su slikovnice politički korektne, inkluzivne i bez nasilja. I to je neki idealni svijet u kojem želimo da djeca odrastaju. No realnost nije takva, zato stare priče donose stvarne životne situacije. Možda ne potpuno iste onima s kojima se danas susrećemo, ali koje se mogu projicirati na sadašnjost. Trebaju li onda djeca slušati stare priče? Trebaju. Na pamet mi padaju dva razloga, jedan je onaj jezični kojim se od zaborava čuvaju stare riječi i izrazi, a drugi zato što svijet nije nastao jučer. No, ipak uz angažman roditelja. Ne samo onaj jezični nego i kritički na likove i pojave u pričama. Svijet se uvelike promijenio pa tako s njim i odnosi u obitelji i društvu. Što nas vraća na ženske likove ovih priča koje nisu dobile svoje zasluženo priznaje.

Stoga bih zaključila ovaj osvrt upravo Azrinim riječima iz predgovora knjizi, koju je prepoznala i izdala Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebački županiju: „Iskreno vjerujem da, kada bismo učili iz tih priča i divili se pameti i razboritosti naših junakinja, naše Mejre iz Drama jezika i hadžinice iz Bošnje u Stambolu, i dali ženama veće ovlasti, ovaj bi svijet bio mirniji i sretniji, a samim time i naša Bosna i Hercegovina.”

Hana Gelb

„Teta, jel’ ona stvarno piše slikovnice?“ – pitanje je dječaka Jakova iz Dječjeg vrtića Siget nakon što nas je u vrtiću posjetila spisateljica Azra Mehić i predstavila djeci svoju novu slikovnicu „Baula mog djetinjstva 2“. Divno je iskustvo ugostiti pravog pisca. U našem vrtiću se oduvijek njeguje čitanje priča, ali doživjeti da nam autorica slikovnice čita osobno, bilo je neopisivo iskustvo za našu dječicu. Djeca su pažljivo slušala jednu od bošnjačkih narodnih priča koju je odabrala autorica. Prekrasno je bilo vidjeti ozarena lica prožeta emocijama kada se uživljavaju i zamišljaju razne zgode iz priče. Nakon priče autorica ih je upoznala sa značenjima njima neobičnih riječi. Čitanje priča bogati dječji vokabular i razvija maštu što svakako najbolje zna naša gošća koja je i pedagoginja. Hvala gospođi Azri od srca na dolasku i na ovom divnom iskustvu, rado ćemo je ponovno ugostiti.

Sonja Srebačić, pedagoginja Dječjeg vrtića Siget

O autoricama

Azra Krkalić Mehić (44), profesorica je francuskog jezika i književnosti i pedagogije. Završila je dvojezični  magistarski studij (Pariz – Zagreb), Pedagošku akademiju u Strasbourgu, u sklopu programa doškolovanja i prekvalifikacije. Radi u struci, profesorica je engleskog i francuskog jezika u srednjoj školi. Bila je 17 godina urednica bošnjačkog dječjeg lista Jasmin Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod iz Zagreba, a dok je radila u međunarodnom vrtiću, načinila je sličnu slikovnicu narodnih priča iz Ukrajine, Rusije i Njemačke, koju bi također voljela objaviti. Nastavak Baule čekala je i pripremala nekoliko godina, a u međuvremenu je još jednom postala majka.

 Tara Stokić (15), voli crtati, slikati i raditi sve zadatke na drugačiji način, da bude drugačije od očekivanog.

Kada crta, osjeća se kao da je negdje drugdje i zato voli svoje vrijeme provoditi crtajući. Crtežima izražava svoje emocije. Voljela bi upisati primijenjenu umjetnost u Zagrebu za grafičkog dizajnera i poslije toga završiti Grafički fakultet. Ovo joj je prva lustracija, a vjerujemo da je tek prva u nizu. Omer i njegova Mejra stvarno podsjećaju na Romea i Juliju.

 Hana Čerimagić Sarić (45) završila je Likovnu akademiju. Radila je u raznim umjetničkim galerijama, kao asistent u školi, a trenutno radi u školi na Grudi (Dubrovnik). Radila je i oslikala mnoge scenografije u lutkarskim predstavama. Veliku ljubav i darovitost pokazala je i ostvarila u mnogim lutkarskim predstavama, za koje je izradila i osmislila lutke i udahnula život novim i starim likovima. Živjela je u Pragu i radila u tamošnjem lutkarskom kazalištu. Nakon što je u našoj prvoj slikovnici udahnula život likovima Titizu i Džometu, tako je i sad dala svoj doprinos da Bošnjo u Stambolu dođe u ruke najmlađih čitatelja.