Alija Nametak (Mostar, 6. 3. 1906. – Sarajevo, 8. 11. 1987.) autor je desetak knjiga novela, više knjiga eseja, nekoliko drama. Bio je urednik važnih publikacija, kulturni radnik  koji se bavio sakupljanjem bisera narodne, muslimanske usmene književnosti.

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1929. te kao srednjoškolski profesor radio u Sarajevu i Podgorici. Od 1929. do 1945., bio je urednik Novog behara te kalendara Narodna uzdanica (1933.-1945.). Radi sudjelovanja u književnom i kulturnom životu za NDH bio je 1945. osuđen na 15 godina zatvora. Nakon izlaska iz zatvora radio je kao suradnik u Institutu za proučavanje folklora i kao bibliotekar Muzičke akademije u Sarajevu.

Prozu s tematikom patrijarhalnoga života muslimanske sredine, osobito propadanja muslimanskih plemićkih obitelji, s katkad naglašenim folklornim elementima, objavljivao je od 1928. u zagrebačkim književnim časopisima. Tiskao je novelističke zbirke Bajram žrtava (1931.), Dobri Bošnjani (1937.), Ramazanske priče (1941.), Za obraz (1942.), Mladić u prirodi (1943.), Dan i sunce (1944.), Trava zaboravka (1966.), pučki igrokaz Omer za naćvama (1942.), komediju Abdullah-paša u kasabi (1945.) te više zbirki muslimanskih narodnih pjesama, a posmrtno su mu objavljeni Sarajevski nekrologij (1994.) i Sarajevske uspomene (1997.), u kojima je iznio svoja sjećanja na ljude i događaje iz prošlosti.

Po svemu, jedan od vrlo vrijednih rezultata njegova terenskoga rada je knjiga „Od bešike do motike – Narodne lirske i pripovjedne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana“, objavljena u Sarajevu 1970. te „Junačke narodne pjesme herceg-bosanskih Muslimana“, koja je doživjela pet izdanja, posljednje 1991. godine. U obje je knjige Nametak priložio obiman dokumentarni materijal o skupljanju narodne predaje, detaljnim rječnikom manje poznatih pojmova te biografijama kazivača.

O svojem radu na sakupljanju narodnoga stvaralaštva, u zbirci „Od bešike do motike“ Alija Nametak je zapisao: „Ova zbirčica ‘ženskih’ narodnih pjesama plod je moga dugogodišnjeg rada na sabiranju njihovu, koje traje pedeset godina, i ne pretendira na antologijski atribut. Samo sam jednu skupinu lirskih narodnih pjesama objavio u „Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena“ (knjiga 28, svezak 2, 1932.) što ga izdaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu. To su bile „Mostarske muslimanske uspavanke“, koje sam zabilježio od svoje matere. Velik dio pjesama ove zbirke zabilježio sam 9. 1. 1955. u Mostaru od Pašane Begović rođ. Džoklo i Hatidže Zagorčić rođ. Kanje – gotovo 1000 stihova za jedan dan… Posebnu draž imaju pjesme koje sam zabilježio u Turskoj, među našim iseljenicima, potomcima onih koji su selili u prvim decenijama iza austrougarske okupacije naše domovine. Od 1965. do ove, 1970. godine išao sam svakoga ljeta u Tursku i u mjestima gdje čine velik postotak među Turcima, posebno u selima gdje žive kompaktni (u dvama takvim selima su i hodže Bošnjaci) bilježio sam perom i magnetofonom pjesme koje još pjevaju na svadbama ili zimi na sijelima. U selu koje su naši iseljenici prozvali Poljana (a sada se službeno zove Tuzla, kod Inegöla) slušao sam iz prikrajka kako na njivi žetelice pjevaju b o s a n s k i (tako naši iseljenici zovu hrvatskosrpski jezik)… Pjesme ove zbirke obuhvataju čitav ljudski život od rođenja do smrti, počam od uspavanki preko ‘pjesama’ za zabavljanje djece i dječjih brojalica, šaljivih pjesama, ljubavnih (ašiklija), svadbenih, ‘pjesama od kola’, romanca i balada, a upravo su nam naše balade pronijele slavu po svijetu (Hasanaginica, Omer i Merima, Ganibegovica i druge). Mnoge od pjesama ove zbirke su varijante prije zabilježenih i štampanih pjesama, ali ipak takve da ih vrijedi objaviti bilo zbog pojedinih novih stihova, bilo zbog mjesta gdje su zabilježene ili osobe od koje su zabilježene.“

 

Naša Bosno, naše vel’ko dobro

Ćutahija, najviša planino,
s tebe mi se Adapazar vidi
i po njemu šećerli sokaci –
tu se šeću bosanski junaci,
šerbe piju a Bosnu spominju:
„Naša Bosno, naše vel’ko dobro,
u tebi su do tri dobra moja:
jedno dobro – ostarila majka,
drugo dobro – moj roditelj babo,
treće dobro – moja vjerna ljuba.

Žarko sunce, na visoko ti si,
moja draga, na daleko ti si!

Žarko sunce, spusti mi se niže
moja draga, primakni se bliže“!

(Džerdina, Hatidža Sirćo_Cerić)

 

Kiša bi išla ići ne more

Kiša bi išla, ići ne more,
kiša bi išla, ići ne more,
sunce bi sjalo, sjati ne more
sunce bi sjalo, sjati ne more.

Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.

Za njim iđaše brate Ahmete.

Ibrahim-beg se natrag obzire:
„Ima l’ ikoga, od roda moga?
Brate Ahmete, moj rođen brate,
kad svoju djecu šalješ u mekteb,
šalji i moju, brate Ahmete!
Kad svojoj djeci režeš haljine,
reži i mojoj, brate Ahmete:
Svojoj crvene, mojoj zelene,
nek se poznaje da su sirote“.

(Gradačac, Salih Zupur)