Kratki roman Andreja Nikolaidisa „Safari u Sarajevu“ predstavljen je u Zagrebu, 2. travnja 2026. u Novinarskom domu, uz promotora Krunu Lokotara, urednicu knjige Kristinu Ljevak Bajramović te samog autora.

Ako treba portretirati Adreja Nikolaidisa onda bi to mogla biti rečenica da je, možda ne jedini, ali jedan od rijetkih pisaca kojima je apokalipsa fobija, uvodno je rekao Kruno Lokotar. dodajući kako mali broj likova i njihovih biografija u romanu govore zapravo na antički način da se jednom počinjen hibris i nepravda teško zaustavljaju bez opasnosti. Jednom upućen metak, a to je sasvim jasno iz uvodnog dijela romana, od atentata na Ferdinanda do Đinđića, putuje do današnjeg doba. Također, napominje Lokotar, malo je romana koji tako opako razaraju obitelj koja zna biti poznata, ona koja privlači medijsku i društvenu pozornost, a unutra se kuhaju neviđene stvari i postupno i nisi siguran što je laž, a što istina, ali si siguran da su mnogi oštećeni. To je čvor isprepletenosti ličnosti i odnosa koji kroz taj sinergijski podudarni moment govore da se malo što može popraviti.

O autoru, Andreju Nikolaidicu, urednica knjige Kristina Ljevak Bajramović kaže da je možda taj njegov svedeni život u Ulcinju prilično distanciran od društvenog meteža i sve prisustva, što mu, uz neosporni talent, daje dodatnu oštrinu i optiku zahvaljujući kojoj vidi društvene anomalije. Često ljudi koji imaju ozbiljne preživljene traume u svojoj književnosti žele pobjeći u neki drugi svijet, pa iz potrebe da naprave balans, stvari znaju i uljepšati.

Onaj tko traži ljepotu svijeta u Andrejevim djelima neće je naći, ali će naći ljepotu majstorstva u pisanju odnosno pripovijedanju, napominje Ljevak Bajramović, dodajući kako je kod ovog romana posebno važna ta demistifikacija tipičnog profila zločinca. Obično očekujemo neki prototip zločinca, očekujemo da će zlostavljači većeg formata izgledati kao da su pobjegli iz pećine, Naprotiv, oni, ili su mali obični ljudi, ili su, kao u slučaju lika iz Safarija u Sarajevu, pripadnici više ili skoro plemićke klase s najfinijim obrazovanjem i manirima u javnosti, ali i s najmračnijim sklonostima. Nikolaidis se, kaže ona, u romanu vrlo temeljito pozabavio univerzalnošću zla i zla kao fenomena koji ne zaobilazi bilo koga.

Zapravo volio bih napisati roman koji bi bio romantična komedija, kao u filmovima, ali taj žanr praktično više ne postoji, kaže Andrej Nikolaidis. To je bio iznimno konzervativan žanr do te mjere da je danas tako nešto nepojmljivo, jer kako kaže „u klasičnim romantičnim komedijama nema scena seksa, ako ima tih scena onda to nije romantična komedija“.

Na pitanje promotora o odnosu prema žanru noira koju mu je blizak i vidljiv u drugim njegovim djelima, Nikolaidis odgovara riječima svojeg prijatelja Aleksandra Bečanovića koji je lijepo prokomentirao sarkastično cinički ton junaka u knjizi. Rekao je, kad Walter Benjamin kaže da iza svakog uspona fašizma stoji jedna propala lijeva revolucija, onda „iza svakog ciničnog detektiva stoji jedna propala ljubav“. Teško je primijetiti to od grozote kojom je ova knjiga ispunjena, govori Nikolaidis, ali ovo je je i ljubavna priča. Postoji taj privatni detektiv koji, zaljubivši se, od tog trenutka ima nevjerojatnu potrebu da, ono što prepoznaje i živi kao užasni svijet, učini makar malo boljim. U svakom slučaju, taj će čovjek ispuniti posljednju želju žene koju je volio iako ona više nije živa i to je njegov etički čin.

„Zbog toga mislim da knjiga, čak iako je vrlo mračna i ne tvrdim da ima happyend, ali mislim da na kraju postoji etički čin, a samim tim i nešto pozitivno u onome što je inače nihilistički pejzaž“, zaključuje Nikolaidis.

Urednica romana naglašava kako je nekad lakše je zagrabiti malo iz djetinjstva, malo iz rane mladosti, malo iz kasne adolescencije i napisati tisuće stranica, ali napisati priču gdje imamo dva junaka kao u ogledalu i toliko paralelnih priča u kojima jeste univerzalna linija zlo, istovremeno imamo i priču o ljubavi – sve to smjestiti na ovaj broj stranica, to je majstorstvo.

Nikolaidis pritom dodaje da stvarno voli kratke romane, „Camusov Stranac, prosto obožavam tu knjigu, volim Voltaireov Candid, meni je to briljantno, možda je on najduhovitiji čovjek svih vremena. Tako sam predodređen da pišem kratke romane, jer svaki pisac pokušava imitirati literaturu koju voli da čita. Onda, volim Borhesa, kod njega nema viškova, to je nevjerojatno precizno, gotovo je nemoguće pisati tako“.

„Radio sam za jednog mudrog čovjeka i prisustvovao brojnim njegovim sastancima s vrlo moćnim ljudima i primijetio sam da on uglavnom šuti. On kad god može pusti drugoga da priča, a kad mora nešto reći učini to veoma kratko i iz moje tadašnje perspektive ne kaže ništa pametno. Poslije jednog takvog sastanka, pitao sam ga zašto to radi i on mi je rekao, znaš šta, poslije svakog ovakvog sastanka nikad ne razmišljam o onome što sam još mogao reći nego samo o onome što sam mogao ne reći. Mislim da je to vrlo važno i u prozi. U redu, da biste imali neko prozno djelo nešto morate reći, ali također nije bez značaja i sve ono što nećete reći, sve ono što kasnije neće biti višak, sve ono bez čega ta proza prosto bolje funkcionira“, rekao je Andrej Nikolaidis.

O svojem djelu, romanu „Safari u Sarajevu, autor će reći kako to jest prije svega priča o tim luđacima, psihopatima koji su dolazili u Sarajevo i ponajviše ubijali djecu i najviše su plaćali za to što im je predstavljalo najveći užitak, a onda i ostale ljude. Ali to je i priča o majci, napominje, majci koja želi osvetu i u tom je smislu riječ o antičkoj drami. Riječ je o ženi čije je dijete ubio talijanski snajperist i u trenutku kada ona dobije neke informacije koje mogu odvesti do njega, ona potraži privatnog detektiva i od njega traži neobičnu uslugu. Ona ne želi nikakvo suđenje, ne želi tužilaštvo, nju ne zanima takozvana zemaljska pravda, ona želi osvetu – to je osnovna postavka. Unutar toga dešavaju se razne stvari, ovoga će detektiva put odvesti i u Beč, na kraju i u Sudan, zato što zlo ima sposobnost da nevjerojatno brzo putuje ovim svijetom i jednostavno je svugdje.

Taj zločinac, snajperist u romanu precizno je oslikan, riječ je o psihopati između ostalog zato što je pucao na djecu, no istinski užitak nije pronalazio u ubojstvu djece – on je djecu ubijao zbog toga što je želio uživati u bolu njihovih majki, one su bile prava meta, ta bol je bila ono čime se on hranio. Taj čovjek nije fašista kakvima ih slikaju suvremeni mediji, nije nikakav priglupi, neinformirani čovjek koji je prihvatio tu ideologiju zato što ne zna ništa o ovome svijetu i s drugarima pije pivo i pjeva nacističke pjesme. Ne, daleko od toga, riječ je o čovjeku iznimno rafinirane kulture koji se vrlo barokno izražava, koristi brojne forme humora, netko tko bi vas čak, da ne znate o kome se radi, na nekoj večeri uspio šarmirati, prije no što bi pucao vas.

„Znao sam odmah kakvog fašistu želim oslikati zato što sam svojevremeno šećući Rimom primijetio plakate naslovljene s „CasaPound“ i saznao da se o političkoj organizaciji, koja u imenu ima Ezru Pounda. To je ultradesna intelektualna platforma koja u ovom trenutku djeluje na političkoj margini Italije, no nema nikakve garancije da oni neće postati bitan politički faktor. I upravo spoznaja da postoji izvjesna organizacija koja se poziva na Ezru Pounda, Juliusa Evolu i klasike fašizma i vrlo je posvećena njihovom proučavanju, pomogla mi je da kreiram lik ovoga ubojice u romanu“, kazao je Nikolaidis.

Ovo je trenutak u kojem žena koja želi osvetu opisuje ubojstvo vlastitog djeteta.

„Imala sam šesnaest kad sam ostala trudna. Krila sam to sve dok nije bilo kasno za abortus. Kao da će trudnoća nestati ako dovoljno dugo budem ćutala o njoj. Rodila sam u januaru 1992. Bila je mala vodolija. Moj otac je imao ugled u džematu. Imao je i političku karijeru koju je moja sramota mogla ugroziti. Stoga su dijete uzeli od mene i dali ga tetki na čuvanje. Naravno, svi su znali. Ovo je mali grad: svi znaju sve o svakome. Malograđani kao psi krvosljednici na kilometar nanjuše sve nad čime se mogu zgražavati, svaku tuđu nevolju spram koje im se vlastita mizerija može učiniti manjom. Moj je otac, ipak, sebe ubijedio da je njegova tajna savršeno skrivena, da niko ništa ne sluti. Kao da nije stizao rat. Kao da niko nije imao preča posla, nego da misli o kopiletu i njegove kćerke. Zaključali su me u sobu jer su se, plašili da ću učiniti nešto sebi i djetetu ako ga se „dočepam“, baš tako su rekli. Zbog moga dobra, rekli su mi još, morali su stisnuti srce. Čim mi bude bolje, pustit će me k njoj. Granate su padale po gradu a ja sam i dalje bila zatočena. Rat me se nije ticao. Jedino o čemu sam mogla misliti bila je moja Farah. A stalno mi se, iz noći u noć, vraćao jedan san. Hodam, pustim Sarajevom. Niti jednog čovjeka, niti jednog psa na ulici. Pada krupan snijeg, a svaka je pahulja ista: na svakoj na arapskom, koji ne znam, ali ga čitam, piše Božije ime. Kada stignem do čaršije, odnekud se čuje dječiji plač. Ulazim u napuštene radnje, tražim je. Ona je u dvorištu Begove džamije, u prastaroj kolijevci od maslinovog drveta koja se ljulja iako nema ljudske ruke koja bi je zanjihala. Pokušam proći kroz kapiju i prići joj, ali ne mogu. Kao da me nevidljivi zid sprječava da priđem džamiji. Dozivam je: Farah, ali ona ne zna da je to njeno ime, jer je nikada njime nisam oslovila, jer se je od mene odveli prije nego sam njeno ime izgovorila. Ona plače, plačem ja, a između nas daljina veća od svemira i svega u njemu. U decembru sam im pobjegla. Na drhtavim nogama, odviklim od koraka, odjevena u spavaćicu i papuče, istrčala sam na ulicu. Po mojoj crnoj, raspuštenoj kosi padao je gust, vlažan snijeg. Trkom sam stigla do tetkine stana. Živjela je u tvojoj ulici, dva haustora niže, ka Skenderiji. Banula sam kod tetke, koja je ležala na kauču, projurila kraj nje i ne pozdravivši je, zgrabila Farah pa izjurila vani. Tetka je vikala, uzbunila je komšije koji su pojurili za mnom. Trčala sam obalom Miljacke. Dva puta sam se okliznula i zamalo otklizila u rijeku. Onda je pala granata. Bacila me je dva metra ustranu. Snijeg i grm su ublažili naš pad. Farah je plakala a ja sam bila sretna, što mi dijete plače: bio je to znak da je živa. Pogledala sam u svoju butinu, iz koje je virio geler. Nastavila sam trčati. Nisam osjećala bol. Nisam osjećala hladnoću. Privila sam dijete uz prsa i trčala, trčala, trčala. Metak je stigao sa Jevrejskog groblja. Od siline udara, Farah mi je ispala iz ruku. Iz dekice u kojoj sam je nosila krv je šikljala i padala po ledenom bijelom snijegu. Ko će znati zašto, u tom trenutku sam se sjetila posjekotine koju sam napravila dok sam nožem gulila jabuku, po kojoj mi je, ne bi li zaustavila krvarenje, majko posula šećer. Kleknula sam pred Farah i otvorila krvlju natopljeni zamotuljak. Komadići njenog mozga pali su mi na šaku. Bili su topli, kao pečeno kestenje. Pomislila sam: nikada nisam vidjela lica svog djeteta. Kad su je carskim rezon hitno izvadili iz mene, bila sam pod anestezijom. Kad sam se probudila, već su je bili odveli od mene. Kad sam je uzela od tetke, trčala sam i nisam imala vremena ni da je pogledam. Sad sam zurila u krvavu mrlju koja je do maločas bila bijelo lice moga djeteta. Nikada nisam vidjela ništa ljepše. Nikada niko nije vidio ništa užasnije. Privila sam Farah na grudi, pogledala put Jevrejskog groblja i kriknula. Da sam mogla, tim bih krikom srušila planine, pokosila kolone vojske, prekopala groblja, spalila šume, isušila rijeke, uništila čitav svijet i svakoga na njemu. Mislim da znam zašto me nije ubio. Kroz optički nišan puške je zurio u moje lice i na njemu vidio apsolutnu, neprolaznu bol. Ostavio me u životu, ne, osudio me je na život, zato što je shvatio da bi me spasio da je ponovo pucao. Nije to bio akt milosti, nego najzlokobnije okrutnosti. Pridigla sam se i nastavila trčati. U jednom trenutku sam pomislila, možda nas prati. Osvrnula sam se i vidjela da su se trag moje i trag krvi moje kćeri prepleli i kao džinovska pletenica, kao mnoštvo znakova za beskonačno, pružili po prtini.“ (Safari u Sarajevu, str. 46.-49.)

…Sarajevske civile ubijali su bogataši iz Sjedinjenih Država, Kanade, Rusije i Italije, zbog čega je u proljeće 2025. godine milanski tužitelj Alessandro Gobbis otvorio službenu istragu protiv talijanskih državljana. Talijanska istraga otkrila je da su sudionici letjeli iz Verone u Beograd zrakoplovnom kompanijom Aviogenex i da su akciju organizirale službe državne sigurnosti Srbije. Prvi osumnjičeni kojem se zna ime, Giuseppe Vegnaduzzo, tvrdi da je nevin, iako se navodno javno hvalio kako je odlazio u Bosnu u “lov na ljude”. Bivši vozač kamiona, opisuju ga talijanski mediji, strastveni je lovac, vlasnika nekoliko primjeraka vatrenog oružja i osoba nostalgična za fašizmom.

Andrej Nikolaidis: „Neovisno o tome što se zapravo tamo zbivalo, ja nisam pisao dokumentarnu knjigu, nego roman. To je fikcija. Ne dajem dokumentarne odgovore na bilo što. Knjiga ne daje odgovor na pitanje kakvi su bili ljudi koji su dolazili ubijati u Sarajevo, nego daje odgovor na pitanje kakav je čovjek Andrea Massimo, lik u romanu koji dolazi na sarajevski safari. On je ubojica, ali on nije prototip svih ljudi koji su dolazili u Sarajevo. Jer ja naprosto ne mogu zamisliti kakvi su to sve ljudi bili. Ali tko on jest? On jest reprezentativan za bogatog europskog fašista, za vrstu ljudi koji ima toliko novca da smatra da je iznad zakona, i koja očito i jest iznad zakona, kako vidimo i iz Epsteinovih fajlova. Massimo je vrlo specifična vrsta fašista i njegova je psihopatologija vrlo specifična. Mislim da događaji kakvi su Sarajevo safari ili objava Epsteinovih fajlova daju odgovor na pitanje zašto nam je književnost i dalje itekako potrebna. U smislu da je umjetnost, odnosno umjetnički izričaj jedini način da se ponudi neka vrsta koherentne priče o tome što se na tim mjestima zla točno događalo, a da se pritom ne padne u psihozu ili neku vrstu psihotičnog ispada. Mislim, naime, da su obje priče – koje povezujem jer mislim da se radi o istoj vrsti ljudi – toliko bizarne i ekscesne da naprosto ne znamo što bismo s tim pričama. Kako da te priče ne sruše sve što mi mislimo da znamo o svijetu? I onda na scenu stupa umjetnost jer kakav god da je roman ‘Safari u Sarajevu’ on ipak jest elementarno koherentna priča o tome.

O autoru

Andrej Nikolaidis, rođen 1974. godine u Sarajevu, bosanskohercegovačko-crnogorski je književnik i novinar. Objavio je više romana, zbirki priča, eseja i publicističkih knjiga: Ogledi o ravnodušnosti, zbirka priča (1995.); Zašto Mira Furlan, roman (1997.); Katedrala u Seattleu, zbirka priča (1999.); Oni!, roman (2001.); Mimesis, roman (2003.); Sin, roman (2006.); Dolazak, roman (2009.); Poetika apokalipse, publicistika (2010.); Odlaganje; Parezija, roman (2012.); Devet, roman (2014.); Mađarska rečenica, roman (2017.) Odlazak, roman (2020.); Anomalija, roman (2022.) Crna Gora: Hronika propasti, eseji (2023.); Antonije napušta Boga, roman (2023.) Most na Drini, roman (2025.). Za književni rad dobio je brojna priznanja, između ostalih: Nagradu Britanskog PEN-a za prevedenu književnost u Londonu. Za roman Sin dobio je EUPL-Europsku nagradu za književnost. Za roman Mađarska rečenica dobio je Nagradu Meša Selimović. A za knjigu eseja Hronika propasti dobio je najveće crnogorsko državno priznanje, Trinaestojulsku nagradu. Radi kao kolumnist crnogorskog portala CDM. Njegovi romani prevedeni su na 15 jezika. Živi u Ulcinju.

Kristina Ljevak Bajramović, urednica knjige

Ovaj roman polazi od pretpostavke koju je gotovo nemoguće prihvatiti, a još teže ignorirati, da je nasilje nad Sarajevom bilo i spektakl, da su ljudi dolazili ubijati zato što su to mogli, iz obijesti, za novac, neki iz navike. Ovaj roman ne nastaje kao rekonstrukcija sarajevskog safarija, niti ga promatra kao izoliran slučaj. Naprotiv, podsjeća nas na univerzalnost zla i na metak koji nikada ne pogađa samo jednu osobu, u slučaju djeteta, ponajmanje. Taj metak, kako je precizno primijetio Nikolaidis, onaj ispaljen na nadvojvodu Ferdinanda, i dalje putuje. Putuje poviješću, svakodnevicom, ravnodušnošću. Putuje do trenutka u kojem se neka knjiga života uvijek iznova otvara na istoj stranici, onoj na kojoj postaje jasno da fašizam nije poražen, nego vitalan, prilagodljiv i uporan. Safari u Sarajevu nije roman o prošlom ratu. To je roman o mehanizmu koji omogućuje da se nasilje ponavlja, da se zločin normalizira, da se stradanje banalizira. Nikolaidis nam, u svom najboljem pripovjedačkom maniru, ostavlja uznemirujuće saznanje da zlo ne dolazi uvijek izvana, da rijetko ostaje iza nas i da se, ako se ne prepozna, uvijek vraća u nekom drugom obliku.

Faruk Šehić, književnik

Rijetko koji pisac ima tu sposobnost da momentalno može odreagovati na stvarnost i napisati roman o vijesti decenije u regiji, a to je Safari u Sarajevu. Takav pisac je Andrej Nikolaidis, koji se odlučio da od ovog ratnog događaja pokrivenog debelom tamom ćutanja i tabua, napiše brz roman, kompaktan kao bomba. Riječ je, uslovno, o detektivskom romanu u kojem je detektiv toliko prljav da je u odnosu na njega Harvey Keitel iz Zlog poručnika poletarac. I takav privatni detektiv, antijunak, nihilista, navikao da prima i da zadaje udarce, upušta se u avanturu potrage za istinom. Naravno, to nije žanrovski roman o (bukvalno) neviđenom zločinu koji je ravan nacističkom uživanju u zlu, ovo je knjiga o nama, o evropskoj civilizaciji ogrezloj u krvi. Nihilistički traktat u Nikolaidisovu stilu, umotan u krimi-priču. Ispisan rukom nekog ko nema iluzija o ljudskom progresu. Snažna proza, s potresnim pasažima, ali s dovoljno (auto)ironije i uvida u postratnu BiH da baca daleko od uobičajene predstave nas o nama. Bez patetike, sladunjavosti, nostalgije. Jačina (i razočaranost, crnilo, mučnina) ovog romana šaka je u stomak nesviklom na odvratnu spoznaju kojoj nas izlaže ova knjiga. Kada je pročitate, imaćete još manje iluzija nego što ste ih imali na početku čitanja.

Jurica Pavičić, književnik

U postjugoslavenskim književnostima teško je naći većeg mizantropa no što je Andrej Nikolaidis. Ako su ljudske naravi i priroda čaša, za ovog bosanskohercegovačkog pisca ta čaša jest i uvijek će biti poluprazna, a ne polupuna. Nikolaidis u svemu – od turizma do obiteljskih odnosa – svaki put nanovo pronalazi razloge da se snebiva nad ljudskom beščasti. Treba li onda biti iznenađen što se Nikolaidis latio teme u kojoj je kristalizirana grozota ljudske vrste: ta tema je ono što je novinarstvo ne baš umjesno imenovalo kao “Sarajevo safari”. Oko ratnog turizma ljudi koji su plaćali da bi snajperom ubijali građane Sarajeva. Nikolaidis je izgradio mali, briketirani hard boiled krimić u kojem se balkanski nacionalizmi prepleću s Casom Pound i zapadnom alternativnom desnicom, a prikaz suvremene, tranzicijske Bosne s općim mjestima tvrdo kuhanog krimića.