U Kulturno-informativnom centru Ambasade BiH u Zagrebu otvorena je, 17. ožujka 2026. izložba „Sevdisanje slikom“ autora Nebojše Dimovskog. Izloženo je donosi 20 autorovih djela podijeljenih u četiri segmenta: stari izvođači, novi, pjesme iz sevdaha i umjetnikova interpretacija emocije sevdaha.

Slike su nastale, kako to navodi Elma Hodžić, kustosica Historijskog muzeja BiH u Sarajevu, iz ličnog, duboko emotivnog iskustva tijekom prolaska kroz vlastite unutrašnje krize, „Nebojša Dimovski dolazi do sudbinskog susreta sa sevdalinkom – ne kao muzičkom formom već kao prostorom utjehe, jecaja duše i tihe unutrašnje snage“.

Prigodne riječi na otvaranju zagrebačke izložbe izrekli su akademici Asim Kurjak i Esad Bajtal.

„Mladi čovjek, rođen u Mostaru, prošao je svijetom i opet se vraća svojem rodnom gradu i sve što ima reći govori kistom. Malo govori, možda čak i premalo piše, ali je izuzetno darovit što se vidi u njegovim slikama“, rekao je akademik Kurjak, dodavši kako će otkupiti pet njegovih slika koje će se naći u posebnoj sobi kuće njegova brata u Kotor Varošu.

„Ono čime sam oduševljen jeste da je tako mlad čovjek, poput našeg Nebojše koji nije imao priliku upoznati ove velikane sevdaha, izabrao upravo njih oživjeti svojim kistom“, istaknuo je akademik Bajtal, dodavši kako je autor, pretvarajući riječi sevdalinke u slike na kojima dominira tamni ton, crni i sivi ton – ton melankolije.

„Dakle, sevdalinka je melankolija koja pjeva, bol koji pjeva. Ili radost koja boli. Sevdalinka sama po sebi je slika, portret duha vremena u kojem je nastala. I svaka pojedina pjesma, a ima ih nekoliko hiljada, ustvari je jedan, samo jedan potez kista koji je naš Nebojša povlačio. A svaki pjevač je jedna boja koja sevdalinki daje osnovni emocionalni ton. Ima slika, vjerojatno ste je zapazili – jedna haljina koja pripada dvjema ženskim figurama. To govori da je ta jedna žena istovremeno u dvije emotivne stvarnosti. Njena duša je podijeljena. Tijelo je s jednim čovjekom, a srce s drugim. Ovdje imamo sjećanje koje živi paralelno sa stvarnim životom – sjećanje na prvu ljubav. I to je ova žena u zagrljaju nekoga kome su je dali. I ova slika nam prokazuje tragičnu logiku dogovaranih i dogovorenih brakova toga vremena“, rekao je Esad Bajtal.

O autoru

Nebojša Dimovski, rođen je u Mostaru 1988. godine, srednju umjetničku školu završava u Sarajevu nakon čega odlazi u Italiju te upisuje Accademia di Belle Arti di Roma, pri sveučilištu La Sapienza. Završava slikarstvo u klasi profesora Andrea Vola i Constantina Blandina. Tijekom studija jedan od njegovih radova izabran je za finale prestižne nagrade Premio Nazionale delle Arti u Napulju. Nakon završetka studija, neko vrijeme je proveo u Nizozemskoj, posvećujući se istraživačkoj umjetničkoj praksi. Dio tog vremena proveo je radeći u ateljeu američke kiparice Barbare Greenberg. Kasnije je nastavio svoj umjetnički put u Madridu, gdje je postigao zapažen izložbeni uspjeh. Među istaknutim radovima su Prva nagrada na međunarodnom natjecanju Valencia Kuna, status finalista na 83. Jesenskom salonu, izložbe u Casa de Vacas, sudjelovanje na Proljetnom salonu u Valdepeñasu, kao i samostalna izložba u organizaciji Udruženja umjetnika i kipara Španjolske. Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama u Španjolskoj, Mađarskoj, Italiji, Nizozemskoj, Srbiji, Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

Iz kataloga

Elma Hodžić, kustosica, Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo

Izložba Sevdisanje slikom Nebose Dimovskog otvara prostor za promišljanje sevdaha izvan njegovog uobičajenog glazbenog okvira, pozicionirajući ga kao slojevitu nematerijalnu baštinu čija se bit ne iscrpljuje u obliku pjesme, već u iskustvu emocije. Kao takav, sevdah se ovdje ne pojavljuje kao objekt nostalgije ili folklorne reprezentacije, već kao univerzalni jezik unutarnjih stanja – boli, dostojanstva, čežnje i tihe snage – koji nadilazi povijesne, generacijske i medijske granice.

U središtu ovog slikarskog ciklusa su portreti interpretatora sevdalinke, predstavljeni u crno-bijeloj paleti, kao figure koje ne predstavljaju samo pojedince, već nose i utjelovljuju dublje, zajedničko emocionalno sjećanje. Crno-bijeli slikarski jezik funkcionira kao svjesna distanca od spektakla i dekoracije, usmjeravajući pozornost na izraz, pogled i unutarnje stanje prikazanih likova. Na taj način, interpretatori sevdaha pojavljuju se kao simbolične točke prijenosa – živi nositelji nematerijalne baštine čija se vrijednost ne iscrpljuje u biografiji ili tehničkoj vještini, već u njihovoj sposobnosti prenošenja, zadržavanja i održavanja emocija. Njihova lica postaju prostori gdje se sevdah prelama između osobnog iskustva i kolektivnog osjećaja.

Sevdah se ovdje pojavljuje kao iskustvo koje živi isključivo kroz ljudsko biće – kroz njegov pogled, tišinu i unutarnju napetost. U ovom ciklusu Dimovski ne pristupa portretu kao prikazu slave ili povijesne važnosti. Naprotiv, njegovi prikazi interpretatora lišeni su narativnih i deskriptivnih elemenata koji bi ih vezali za određeni trenutak ili anegdotski kontekst. Portreti su reducirani, gotovo meditativni, što umjetniku omogućuje uspostavljanje vizualnog ekvivalenta sevdaha – emocije koja traje u tišini, između izgovorenog i neizgovorenog. U toj suzdržanosti, figure se čine odvojenima od vremena, smještene u prostoru trajanja…

Sevdah slikom nudi vrijedan primjer kako se nematerijalna baština može interpretirati kroz suvremeni vizualni jezik, bez folklorizacije ili arhiviranja u statične oblike. Ovdje sevdah nije predstavljen kao zatvoreni povijesni fenomen, već kao živa praksa čije postojanje ovisi o pojedincima koji ga nose, interpretiraju i emocionalno reaktiviraju. Interpreti sevdalinke prikazani na platnima postaju medij između prošlosti i sadašnjosti.

Povezivanjem sevdaha sa širim krugom srodnih emocionalnih tradicija, poput fada i flamenca, Dimovski potvrđuje njegov univerzalni karakter. No, ono što razlikuje sevdah jest njegova intimna mjera – potreba za unutarnjim osluškivanjem. Upravo tu mjeru umjetnik uspijeva prenijeti kroz slikarstvo, koristeći portret kao prostor susreta.

Sevdisanje slikom nije izložba o glazbi, niti o biografijama njezinih izvođača. To je izložba o licima kroz koja se pamti nematerijalno. Kroz crno-bijele portrete, Dimovski nas podsjeća da kulturna baština ne postoji izvan ljudi koji je nose – i da njezina trajnost ovisi o našoj sposobnosti da zastanemo, pogledamo i sevdišemo. Slijedeći tu logiku, i mi smo dio procesa: svjedoci vremena i privremeni nositelji trajne emocije, starije i trajnije od nas samih.

Ovidiu Leuce, profesor umjetnosti, Universitatea de Artă și Design din Cluj-Napoca, Rumunjska

„Sevdisanje slikom“ je više od naslova. To je glagol, čin. Označava način “činjenja sevdaha” kroz slikarstvo, način prolaska kroz glazbu i prevođenja u sliku, bez svođenja na ilustraciju. Na ovoj izložbi umjetnik predstavlja ciklus radova organiziranih u četiri dijela, kao da je niz slika partitura – s četiri stavka i četiri registra jedinstvene atmosfere. Izložba se otvara odavanjem počasti sevdalinki i željom da se njezina genealogija učini vidljivom kroz portrete posvećene povijesnim i suvremenim interpretatorima. Više od slavljenja pojedinaca, ove slike su prisutnosti zamišljene kao oblici slušanja u kojima se glas osjeća u gestama, disanju i pogledu.

Slijede djela inspirirana pjesmama, koja pretvaraju tekstove u mentalne situacije, u atmosferu, ostavljajući narativ otvorenim poput fragmenata sjećanja. Konačno, grupa slika sažima emociju sevdaha bez izravnih referenci, poput afektivnog ostatka koji ostaje nakon slušanja, slično refrenu koji se stalno vraća.

Svjetlost je jedan od glavnih elemenata u njegovom slikarstvu. Često je to noć, hladno svjetlo koje ne tješi. Mjesec, kada se pojavi, nosi malo romantične simbolike, a mnogo više karakterni element koji čini nemir stvarnosti vidljivim. On osvjetljava bez zagrijavanja. Pretvara prostor u ogoljenu pozornicu, gdje svaka gesta postaje teža, izloženija. Interijeri izgledaju kao da ih prožima svjetlost koja dolazi odnekud drugdje, kao da je slika već sjećanje, a ne samo prizor.

Ova vremenska kvaliteta dodatno je pojačana u kromatskim izborima i materijalnosti same slike. Sivi tonovi, crna, prljavo bijela, glazure i brisanja, kapanja i prekidi poteza grade površine koje podsjećaju na označene zidove, istrošene fotografije ili izronjene filmske kadrove. Slika rijetko ostaje “čista” i teško se nudi kao cjelovita. Ona u sebi nosi slikarski rad kao rad vremena. Ono što vidimo ne pojavljuje se; ono se pojavljuje, kao da je slika mjesto gdje vizija mora probiti slojeve, ponovna ispitivanja i vraćanja.

U određenim djelima, izraženije kromatske oznake prekidaju prividnu tišinu monokroma. To je rijedak naglasak, gotovo znak. Može funkcionirati kao nit ili kao ožiljak, kao trag koji presijeca scenu bez objašnjenja. Rezonira s logikom sevdalinke, u kojoj refren, ponovljena riječ ili iznenadna intonacija pomiču težinu cijele pjesme. To je signal koji nas podsjeća da ispod mirnoće postoji struja.

Na taj način nastaje svemir, izgrađen od pragova: između unutarnjeg i vanjskog, između budnosti i sna, između biografije i kolektivne povijesti. Bosna i Hercegovina prisutna je kao sedimentacija, kao mentalna klima, kao zrak, kao način postojanja u vremenu nakon što je vrijeme prekinuto – a ne kao puka pozadina. U ovom prostoru prepoznaje se vjernost malim stvarima koje nastavljaju postojati: rituali, zadaci, glazba, čekanje. Kao da slikarstvo poručuje da i povijest prolazi ovuda – preko nepospremljenog kreveta, praznog trijema, podignute čaše, ruke koja traži dodir.

Ako je sevdalinka pjesma u kojoj bol može poprimiti oblik, ovdje sjećanje preuzima materiju. Materiju koja ne zatvara, već ostavlja otvorenom. Koja ne objašnjava, već zadržava. Koja ne smiruje, već čini nastanjivom napetost između onoga što je bilo i onoga što se tvrdoglavo nastavlja vraćati.