Niz je dnevničkih izdanja kuće Buybook, biblioteke nastale po pozivu njezina urednika SEMEZDINA MEHMEDINOVIĆA, pa je tako u njoj objavljena i Bilješkarica DARKA CVIJETIĆA, prvi put predstavljena u zagrebačkoj knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, 10. veljače 2026. istaknuo je voditelj predstavljanja ovog izdanja KRUNO LOKOTAR.

„Bilješkarica, dakle, ima neki neologizam između bilješke i škarice? Makazica, škarica, neke bilješke koje su zapravo na neki način odsječene, postavljene u fragmentiranom stanju i tek spajajući te riječi dobivam cjelinu“, rekao je Darko Cvijetić o naslovu svojih zapisa pod kojim su ukoričeni. Nastavio je o tome da ga je urednik izdavačke kuće Buybook pozvao i pitao bi li vodio dnevnik o tome kako je nastajala predstava u kazalištu po njegovu rukopisu. I to je ona dilema, kako od dnevnika koji bilježiš za sebe napraviti ono što bi trebalo biti za javnost, dakle objavljeno, upitao se, rekavši kako je to uspio prevladati odlukom da kasnije ne popravlja ili ispravlja ono što je zapisao pristajanjem na taj nagovor.

„Ovo što je Darko rekao, tako sam napisao i nisam ništa poslije čistio, zapravo tako i nastaju njegovi romani – oni koji su čitali njegove knjige kad uzmu ovaj dnevnik, to je nekako kao puzzle, slaže se sa svime što je ranije pisao“, rekla je JAGNA POGAČNIK, spominjući termin hypomnemata, starogrčku riječ za bilješku, podsjetnik i to je ono što Darko u ovome dnevniku čini.

I taj naslov jest po sebi hibrid, u njemu imamo škare i škarice i samo bilje. Ima i ješka, dakle neke škarene bilješke ili neke rečenice koje su poškarane – ali koja objedinjuje bilješku i škarice, što su upravo ključne riječi za ovaj dnevnik, nešto što je otrgnuto od neke cjeline.

S obzirom na trilogiju Darka Cvijetića (Schindlerov lift, Što na podu spavaš, Previše mi to. Osam djevojčica) za koju književni kritičari, oni rijetki koji o tome pišu, točno primjećuju da to nije trilogija o ratu, nego o zlu, rečeno je na predstavljanju. Darko piše o onome o čemu bismo šutjeli, ili onome o čemu drugi šute, ili onome što je prešućeno i u tome smislu su i ove izbačene slike unutar dnevnika na neki način kao fusnota onome što je prije pisao. Ali budući da je za njega iznimno važan dramski tekst i kazalište, onda je ovo i didaskalija uz prethodne romane.

Na pitanje kakav je to onda dnevnik, Cvijetić ističe „suprotan od intimnog“, kako kaže Michel Tournier, ističući kako nije doista vjerovao da će ti zapisi ikad izaći van, nego će ostati poput dnevnika koje ionako stalno vodi i zapisuje kao podsjetnik „kako mislim zapravo i da li je to što radim doista u dosluhu s onim što mislim da radim“.

„Svijest o tome da će to netko čitati bila je zapravo dosta problematična i dosta me je umorila na početku, dok se nisam naprosto oslobodio i rekao sebi, sad ćeš to uraditi, pusti da ta rijeka teče i gotovo. I tako sam i napravio sa svim posljedicama toga koje su vidne, koje su me na neki način suprotstavile čak i nekim mojim prijateljima. Ali nisam htio ništa mijenjati, htio sam ostaviti to kako jest zapisano“, rekao je Cvijetić, dodavši kako „pišem da bih svoje misli sebi osvjedočio. Da bih sebi rasvijetlio, da bih vidio, da bih prepoznao. Da li sam ih doista mislio itd. Taj proces pisanja, po meni jest pokušaj otjelotvorenja sopstvenih misli“.

Bilješkarica je nastala odmah po posljednjoj knjizi iz trilogije „Previše mi to. Osam djevojčica“ i u vrijeme izvedbi kazališne predstave po knjizi „Što na podu spavaš“.

Spominjući to vrijeme, Cvijetić navodi kako mu je bilo iznimno teško igrati tu predstavu, jer „bio sam prinuđen da plovim istom vodom uzvodno i vidio sam koliko je strašno traumatično prolaziti neke doživljaje za koje sam mislio da sam ih ostavio daleko iza sebe“, dodavši: „Jer je činjenica da sam to pisao bez svijesti da će to ikada biti u teatru. Pa i kad je otišlo u teatar, bez svijesti da ću ja igrati u predstavi. Tako da je to bila jedna bitka sa sobom.“

A na drugoj strani, kako kaže, predstava Što na podu spavaš bila je liječenje, traume i redatelj KOKAN MLADENOVIĆ inzistirao je da igra zbog toga da bi se sa svojom traumom sučelio. Istodobno, ističe Cvijetić, kako živi u preši, u jednom nesigurnom društvu po ono što radi.

„Sredina u kojoj pišem je, znate, vrlo… ajde da tako kažem, u svome sam gradu persona non grata. I to je vjerojatno za pisca idealno stanje, kako to Danilo Kiš kaže, miješani brak vam je sigurno porodična nesreća, ali je literarna blagodat. Tako da, biti u sporu sa sopstvenom sredinom na neki određen način je za pisca dobro jer sam potpuno usmjeren na ono što radim, što trenutačno čitam ili obrađujem, proučavam temu. I mogu satima prolaziti kroz Prijedor ili biti u kafanama da niti ja koga znam, niti mene ko zna. Niti mi se ko obraća. I to je jedno stanje na koje sam iz početka bio jako revoltiran, boljelo me. A onda s vremenom Prijedor i ja egzistiramo, kako se to kaže, suživotski. To je moj grad, ja ga volim, ali on je, čini mi se jednog momenta nekih ranih 90-ih godina odustao od samoga sebe. I još uvijek taj povratak grada gradu traje. Nadam se da će se za moga života Prijedor vratiti sebi, a plašim se, kako sam sve sjeđi, da moja biologija neće dosegnuti tako što“, rekao je Darko Cvijetić.

„Ne mislim da moj jezik, niti je hrvatski, niti je srpski, niti je bosanski, ne želim mu uopće dati kvalifikaciju, kao niti sebi. Identificiram sebe kao post-jugoslavenskog pisaca, ako se to tako može kazati. Ako je Kiš rekao za sebe da je zadnji jugoslavenski pisac, pa onda sam ja neki predzadnji post-jugoslavenski, nemam pojma. Ali mislim da to zapravo ne bi smjelo da bude upitno, da se to na neki način pita, zbog čega je ovdje potrebna srpska riječ, a ne hrvatska i tako dalje. Meni je sve jedno. Ali kad je snijeg, kad želim da budem nježan, romantičan na zimsku večer, to će biti sneg. Snijeg je meni već bljuzgavica. Jer to to uzima onu, kako bih rekao, onu tišinu. Dakle, ako osjetim da mi tu treba riječ sneg, upotrijebit ću je. Naprosto, hoću da kažem da nemam zazora prema upotrebi riječi, nego naprosto slušam šta mi moj instinkt govori. Ako je ta riječ bilješkaricom, onda je bilješkarica.“

„Počeo sam raditi u Omarskoj u rudniku, koji će kasnije postati čuveni logor. I te 91. godine su nas sve poslali kućama, ali meni je i staž dalje išao. I to sam ustanovio skoro kad sam se raspitivao oko uvjeta za mirovinu, za penziju, za odlazak. U pozorištu su mi rekli, pa ti imaš povezan staž, sve je normalno. Pa čekaj, čovječe, kako u Omarskoj imam povezan staž, u logoru? Ne, i ti dani se meni vode kao… To je ovako jedan procjep ludila! Moja majka je tad kao Hrvatica dobila otkaz, u istom tom rudniku. A meni je išao staž. Suludo. Ja kao dijete miješanog braka sam doista bio u različitim vrstama sječki. Majka je dobila otkaz, brat je zarobljen u Sarajevu, u kasarni Viktor-Bubanj na početku rata u Sarajevu. Dakle, naprosto se događaju nekakvi ludi ekstremi u jako, jako kratkom vremenu. I meni je trebalo, eto, dobrih dvadesetak godina da se odmaknem od svega, da bih sve to mogao sagledati cjelovitije, ili ući u to literarno spreman.“

„Zapravo me frapiralo koliko ima skrnavljenja ili tih kvazi religioznosti, kvazi vjere. Za mene je stravično da vidite pun autobus, putnika koji provozi kraj crkve i svi se u autobusu krste. To je meni potpuno suludo. Znate, dođete vozaču i kažete pa zašto vi ne zaustavite autobus pa se i vi prekrstite? Pa da idemo kao ljudi dalje, jer kako vi ne prekrstivši se i dalje vozite, svi ćemo izginuti? Hoću da kažem da je to uvredljivo, zapravo uvredljivo je to javno isticanje religioznosti, javno ispucavanje različitih vrsta kvazi religije itd. Duboko smatram da je religija i vjera duboko intiman čin. Kao hranjenje, seksualnost, što hoćete, ali smatram da bi vjera trebala da bude stvar vaše prostorije i vašeg odnosa sa stvoriteljima, a ako od toga pravite predstavu, mislim da je i stvoritelj sam zapanjen.“

„U pravoslavnom groblju, gdje je moj otac pokopan i gdje ću ja biti pokopani, je kafana. Doista, vjerujte, zove se MD, ali to svi u Prijedoru zovu „mrtve duše“. I sad, ja volim to, zato što je tu nekako groblje pa se tu ne usuđuju baš i pjevati. Ali naravno da popiju i naravno da se tu pjeva. Moj prijatelj iz pozorišta preminuo je prije desetak godina i on je pokopan bukvalno od kafane sedam metara. I onda uđem u kafanu, naručim pivo i potpuno suluda situacija. Mrtve duše. Pa da, mislim, naprosto toliko vas stvarnost ponekad počinje žvakati. Mislim, mi živimo doba apsurda, Prijedor je grad apsurda, jezik je područje apsurda, tako da se meni događaju čudesa. I treba ih samo zapisivati.“

IZ BILJEŠKARICE

Utorak, 17. prosinca 2024.

Zanimljivo je da nema odgovora na pitanje na kojem je jeziku istoimena predstava po romanu Što na podu spavaš? Glumci iz Hrvatske govore hrvatskim jezikom, glumci iz Srbije srpskim, iz Sarajeva glumci govore bosanskim. Roman je napisan na hrvatsko-srpskom jeziku, tvrdi autor koji igra u predstavi, čas na srpskom, čas na hrvatskom, pa na nekom prijedorskom srpsko-hrvatskom iz osamdesetih prošlog stoljeća koji smo svi zvali srpski. Dakle je predstava na više jezika istodobno? Da, bio je roman u finalu Ninove nagrade u Srbiji i to kao napisan na srpskom jeziku. Također bio je u finalu nagrade Fric u Hrvatskoj i to kao napisan na hrvatskom jeziku. U Sarajevu je signaturno na bosanskom jeziku. U Jajcu u knjižnici roman je u srpskoj književnosti. U makedonskom prijevodu piše da je prepjevan s hrvatskog, na poljskom je preveden sa srpskog. Ali na kojem je jeziku predstava? Treba li joj sinkronizacija kad putuje? A putovat će čas u Europsku uniju, pa protektiranu Bosnu recimo. Nema predstava jezik. Osnovni ton predstave jest jezička upitanost. Kako se raspao jezik jedne porodice u jeziku jedne zemlje na jezike koji svi imenuju po sebi? To je ton ruševine i jezikoolupine. Jedina vjernost jest odanost jeziku, ali kojem jeziku? Odsutnom jeziku. Onome na kojem ćeš mucati kad izbiješ na obalu smrti bez ičega. Netko u trudnoj mladoj ženi priprema svoj opis. Donosi drva, ostavlja buduće tragove u snijegu. To bi svakako mogao biti i prolaznik. Pogledaj užurbanost, kao da sprema zimnicu, a ne svoj udes objave. Mlijeko se počelo cijediti niz liticu, kopati dojkama po dnu. Neozbiljan nakon vatre pred svakom piljevinom. Uvijek je masno od tišine u klopkama. U bolje provjetrene sobe netko prenosi gips ostavljen za figurice svetih. Nikakav rat ovdje ne može više ni biti, ni prestati biti. Netko briše vlažne ruke nakon diranja vode. Mlada je žena nasmijana.

Petak 9. kolovoza 2024. – Crveni soliter

On nije naš. Tako je rekao neki policajac komentirajući mene na obiteljskoj slavi. Ovdje. On nije naš. Pričam je sad tako. Pa čiji je? Pa ne znam, ali nije naš. Pa čiji sam? Ne znam, ali naš nisi. Ni naš. Bogami ni naš. Ostali si ničiji si, sam si. U pepeo namočene spužvice kojima se u mraku pudraju slike majstora po dovršetku… Užasne količine stresa pri svakom igranju Što na podu spavaš. Napetost koja traje danima, nesanica, nagli pad apetita. O putovanju u autobusima kod južnih Slovena u 21. stoljeću treba napisati doktorat. Užasavajuće je koliko mi snage uzme lik Darka Cvjetića. Vratio mi je strašne nesanice, zapravo strah od sanjanja, jer se tako rijetko dogodi da sanjam išta lijepo. Fizička premorenost je zastrašujuća i traje to već treću godinu. No tek nakon odigrane predstave za mene počinje posebna vrsta istrošenosti, praznina i tišina koja se vuče do očaja. Kad se raziđu glumci iz Novog Sada, Zagreba, Sarajeva i kada posve sam krenem na autobus za Bosnu. Smožden, iscrpljen u autobusu još desetak sati, autobusu prljavom zagušljivom prepunom, preko koridora kao nekad. Umor na moja vraćanju u crveni soliter u moju monašku izbicu na devetom. Moj LJ me čeka, svijet kao nešto bez svakoga.