Piše i slika: Jasna Hanić

Putujem sa zborom Bosana kojeg sam članica već dugi niz godina. Putovati sa zborom znači da sve je organizirano, dobra je ekipa. Bit će pjevanja u izobilju, dok obilazimo mala lijepa takoreći skrivena mjesta Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u koja se sam vjerojatno ne bih sjetila otići.

Putujemo u Sanski Most, gradić na vodi koji je ime dobio po svojoj najvećoj rijeci, Sani, čije ime dolazi od latinskog Aqua Sanus, zdrava voda. Ah, zaredala putovanja, pa ne ostane ni jedan vikend za generalno pospremanje kuće, al’ kome je do toga, ima dana…

Na dogovoreno mjesto stiže autobus na vrijeme, zbilja je udoban, mjesta ima dovoljno pa svi sjedimo na dvije stolice. Prebrojimo se, provjerimo dokumente krećemo. Šutljivi danas svi moji suputnici, ne pjeva se, što nije baš uobičajeno za ovakvu ekipu. Putujemo autoputom do Novske, te na Jasenovac, prema Prijedoru do Sanskog Mosta.

Na granici mali zastoj, čekamo neku zavrzlamu oko dokumenata, naš član zbora je u neizvjesnosti. Za čas, članovi našeg orkestra, naši muzičari vade gitare, buzuki, kaval te nakon par taktova okupimo se oko njih. Kreće, ori se pjesma za pjesmom, svako malo neko dovikne: „Ajde zasviraj ovu, ajde onu“. Tako treba vrijeme čekanja ubijati, pjevajući sve je lakše i bez stresa. Sretno se završila zavrzlama s našim pjevačem pa žurno krećemo dalje.

Livade, kuće, voćnjaci, polja, brda, šume redaju se krajolici. Cilj nam je prije nastupa vidjeti slap Bliha. Vansezonsko je vrijeme za izletnike, nema gužve. Spuštamo se stazom uz kanjon do korita rijeke Blihe, lijepo izgrađenim drvenim stepenicama. Dobro je da ima izrađen rukohvat uz stepenice koje su ponegdje vrlo vlažne i skliske. Za kratko vrijeme pred nama se stvori prelijep slap. Na poučnoj ploči pročitasmo legendu o tom vodopadu, gorka sudbina natjerala je djevojke, dvije sestre Zdenu i Blihu, na teški čin samoubojstva. Na mjestu njihove pogibije nastale su dvije rijeke, prozvaše ih Zdena i Bliha. Bliha se prelomila niz ovu stijenu gdje teče vodopad, voda pada s visine od pedeset šest metara i podsjeća na nježne djevojčine kose.

Brzo se vraćamo natrag, penjući se uz sto pedeset i jednu stepenicu. Jer brzi smo onoliko koliko je brz najsporiji penjač. Nekima nije bilo lako prijeći taj put, ali uz puno volje i češćih odmora, bravo za naše starije zboraše.

Nastavljamo put do Sane, kako Sanjani zovu svoj Sanski Most. Ubrzo stižemo do centra grada gdje nas dočekuju ljubazni domaćini. A ta bosanska gostoljubivost, nešto je puno više od obične. To je kao zagrljaj starih prijatelja, to je osmjeh punog srca, radost u pogledu, to je radost ponovnog susreta.

Slijedi program kojeg se moramo držati: šetnja gradom uz lokalnog vodiča, tonska proba, nastup te na kraju večera ili ti po naški after party.

Sana grad, što bi se reklo, k’o pisanica, uređeni cvijetnjaci, svježe obojene ograde, grad bez smeća, a cvijeće se nameće, izviruje iz svakog kutka. Moje oduševljenje je iznad očekivanog. Lijep most preko Sane okićen teglama cvijeća, široka pješačka staza, motivi bistre čiste rijeke koja privlači pogled. Stojim na mostu brojim ribe ispod mosta, promatram divlje patke u grupama, gledam elegantno riječno bilje kako se ljuljuška u ritmu vodenog toka.

Pored mosta nalazi se lijepa Hamzibegova džamija, treba istaknuti da je jedina džamija u Bosni s četiri minareta. I svakako, kao što je rekao vodič, osim rijeke Sane, gradom protječe njih još osam, abecednim redom: Bliha, Dabar, Japra, Kozica, Majdanska Rijeka, Sanica, Sasinka, Zdena, ali i nekoliko kraćih ponornica.

Za mene je najbitnije u bosanskom gradu saznati gdje su dobri ćevapi. Napustila sam šetnju s vodičem i odoh ravno na ćevape u restoran po njegovoj preporuci. Uvjerila sam se, bili su zbilja fini, na terasi restorana lijepo je bilo promatrali rijeku Sanu i rijeke ljudi u prolazu.

Tonska proba, u nevelikoj dvorani s kvalitetnom opremom i puno mikrofona, pa još i svjetlosnim efektima, brzo je odrađena. Slijedi preoblačenje u zborsku odjeću i nastup.

Pjesme teku opušteno, publika nagrađuje svaku velikim aplauzom, na njihovim licima svijetli radost koja se zarazno širi. E, to je poseban gušt, to veselje, kako za publiku, također i za nas izvođače.

Svi izvođači te večeri bili su jako dobri, lijepo primljeni u publici. Lijepo je kad se mlade djevojke i mladiće kako pjevaju, također i one školske i predškolske dobi, to je garancija da će bosanska pjesma sevdalinka još dugo, dugo odjekivati ovim krajevima.

Druženje iza nastupa, upoznavanje novih prijatelja, poznanika, uz dobru hranu, muziku, pa tko to ne bi volio. Osjetiti ono baš, baš pravu Bosnu, Bosanke i Bosance i neposredno osjetiti čar veselja – povlastica na kojoj smo zahvalni.

Povratak, kasno u noć nakon ugodnog lijepo provedenog dana, uslijedio je uz sigurnu vožnju do kuće.

Cijeli je taj dan vrijedan sjećanja. Hvala Sanjanima na gostoprimstvu.