U okviru manifestacije Dani bošnjačke knjige, u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, u srijedu 3. rujna 2025. predstavljena je knjiga priča „Neću fukare u kuću“, autorice Ajke Tiro Srebreniković, objavljena u biblioteci BOSANA Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Knjigu su, uz autoricu, predstavili Azra Mehić, književnica i Bosiljko Domazet, urednik knjige. Snimanje i obrada video zapisa Vangstream; fotografije Nikola Šolić.
https://www.youtube.com/watch?v=IxDWt3l0880&t=7s
Ajka Tiro Srebreniković: „Napisala sam dvije zbirke pjesama i većina stihova u njima posvećena je mojem Duvnu, mojem zavičaju. I ova je knjiga priča tematski vezana uz zavičaj, ne u smislu uobličavanja njega u koloritne boje, nečega što je bilo u ranoj mladosti, djetinjstvu. Ovo je, rekla bih, teška i ozbiljna knjiga. Mislim da svatko od nas onda kada ostane sam sa sobom, prisjeti se one male sobe, jambeza na sećijama, prisjeti se onih latifa, kadifa u avliji kad procvjetaju, prisjeti se lijepih priča i razgovora – svega onoga što u biti jesi. Uvijek kažem da sve ono što nosimo u život, kad krenemo, a tog trenutka ne znamo da smo krenuli, već nam se čini da smo se samo malo odmakli od naše avlije, naših basamaka, kuće – ali vidimo da je to zauvijek. Zavičaj je ono što nas formira, ono kamo se vraćam u mislima kada sam sama. Ono što je bit čovjekova postojanja jest da upozna sebe, ali da upoznaje i druge – mislim da je to jedino što ima smisla u ovom vrlo nesigurnom svijetu i životu“, rekla je Ajka Tiro Srebreniković i dodala: „Ikavica je dio mene, ono što jest moj identitet. Kada sam u svojem zavičaju, kada opušteno razgovaram s nekim, onda govorim na svojoj duvanjskoj ikavici. Duvanjski je govor vrlo specifičan i mogli bi se znanstvenici pozabaviti takvim zavičajnim govorima.“
Kako bi pokazala taj govor u ovoj knjizi priča, pročitala je dio iz priče BESJEDA MOJE MAJKE u kojoj majka kaže: „Sve iz sela išle u mejtef. Ja naučila plaho sura i hezberli Jasin. Eto, nisam imala ni oca ni mater koji bi me tirali, ali ja sama. Nešto mi to bilo pri srcu. U mejtefu mi bilo najlipše. Hodža bi me pofalio prid starijim. Sićam se da je jednom prid mejtefom govorio kako nije još imo tako dite koje more brzo zapantit sure ko, biva, ja. A mogla sam zapantit, samo dva puta kad bi mi hodža reko, ja bi znala ponovit. Nešto lahko učila. Nije bilo škola. Da je bogdo, ja bi to plaho volila. Bio neki tečaj. Išli mi dva tri miseca, samo da naučimo latinicu. Ama, ja na tečaju brzo naučila i čitati i pisati. Duša mi bilo uzeti novine kad bi Osman donio u kuću pa bi ja od početka do kraja čitala. A poso zvao, nisam ponekad imala vrimena da sve pročitam pa bi uzimala i bajate. Nije to meni bio nikakav problem. Ama, nisam ti ja, moj sinko, volila po komšiluku hodat i tračeve svijat. Bilo mi draže uzet i bajate novine i čitat, nego da me se šta u komšiluku sveže.“
Azra Mehić o knjizi priča „Neću fukare u kuću“: „Ovo nije knjiga koju ćete kupiti i ostaviti na polici. Ovo je knjiga priča koje imaju toliko životnih situacija i toliko životnih mudrosti da ćete određene tekstove podcrtavati i ponovno iščitavati. Reći ćete to se i meni dogodilo, ili nekome iz vaše obitelji i krenut će suze ili smijeh jer ova je knjiga priča kao lijepa sevdalinka, toliko životna da se uz nju i smije i plače. A možda će vas potaknuti da i sami pišete, jer samo tako priča bježe od zaborava i samo učenjem o samima sebi njegujemo svoje običaje i učimo na greškama kako ne bi dali vise fukarama da uđu u našu kuću.
Iz priče KAMO DALJE?
Nakon kišnog ljeta, kad se počinju svoditi računi za sebe i druge (parafraza dobrog pisca), razmišljam o vremenu koje je prošlo, a sve je u prošlosti, i treptaj oka samo je prošlost i ništa više. Iz pristojnosti prema onima koji u budućnost gledaju otvorenih očiju i koji u njoj vide smisao postojanja, zbog njih optimističnih i onih koji vole neizvjesnost, a jedini izvjesni trenutak je onaj kad se duša selami sa dunjalukom, e kako bi njima „ugodila“, u namjeri da ih ne razočaram, a život na ovaj ili onaj način sigurno hoće, počet ću, ipak, s vrlo važnom i bitnom temom koja se tiče svih onih koji u novom jutru naslućuju možebitnu korist. Može to biti u knjižnom (papirnatom) obliku, ne mora sve biti u dukatima, može biti i kakva šuška dobivena na burzama Londona ili negdje drugdje, ušićarena od prodaje barela nafte ili kakvog dobrog komada dijamanta nađenog u tami južnoafričkih rudnika, ili u velebnim kućama dobivenim pa zaslugama… Nije važno odakle dolazi, kako dolazi, da li je zarađeno. Ko te još pita o halalu i haramu! Nema ti moj, brale, to nikakve veze danas, kad se sve gleda kroz paru i fukaru…
Grmi na sve strane u ovom jadnom svijetu, onoj sirotinji što luta bespućima svako jutro se serviraju porcije granata više ne znaš odakle i sa čijeg brda su ispaljene, tumaraju po planinama, od nemila do nedraga, a milijuni krenuše glavom bez obzira, mnogi od njih zadnje počivalište pronađoše u dubinama sinjeg mora, a ako i nekako doplivaju do obećane zemlje, naiđu na čelične ograde pa ih vraćaju nazad. Kamo nazad, u kaos, u suvremenu apokalipsu? A gdje je u cijeloj priči drevna Mesopotamija, stara antika, Aleksandrijska biblioteka, Kordoba, Ibn Sina, Al Gazali, Rumijeva beskrajna ljubav prema čovjeku i svijetu darovana mu s izvora Velike Riječi ili Majka Terezija? Suvremeni čovjek želi sve prethodno pobrisati, a njegovo vrijeme mu postalo mjerilo svega. Kakav li će odgovor od Svemogućeg u neizvjesnoj budućnosti biti, to samo On zna…
Niko sa sobom neće ponijeti ništa, ni Amerike, ni Rusije, a ni Bosnu, osim svojih dobrih i loših djela. Bernahard Welte u knjizi „Filozofija religije“ govori i o tome kako se moramo sporazumjeti u smislu negativnih rečenica: „Mi nismo uvijek bili tu, nismo uvijek opstojali, i nećemo uvijek biti tu, nećemo uvijek opstojati.“ U pitanju je nesumnjiva činjenica kako „nas jednom nije bilo tu i da nas jednom više neće biti tu“, činjenica koja ne ovisi ni o kakvom tumačenju opstanka, ona je jednostavno puka istina, bez obzira kako tumačili životnu pojavnost, kako pojedincima i narodima pripisujemo određene oznake, i oni kojima se pripisuje i oni koji pripisuju uvijek su na gubitku, „osim onih koji vjeruju i čine dobra djela.“ Naravno, čovjek je skloniji tumačiti postojanje kroz pozitivne rečenične iskaze da mi jesmo, ne samo sada i ovdje nego da smo oduvijek prisutni, kako bi svjesno preskočili činjenicu našeg ne postojanja za svagda. Čovjek je sklon lažima ne samo prema drugima, nego prije svega laže samoga sebe, iz potrebe da odbija pozornost na naše ne-postojanje, naše ništa, bježeći pred „prijetećim i .nadolazećim sigurnim ne–postojanjem“. B. Welte upozorava: „ kako god veliki i – kako se obično kaže-nezaboravni bili likovi opstojanja, ono ništa će ih progutati isto kao i one malene, i nema te svjetske sile koja bi ih mogla oteti. Ono ništa je u svojoj neizbježnosti ono jedino koje je spram svekolikog opstojanja i njegove moći uistinu nadmoćno, i to bez glasa i bez napora. Moguće je uz pomoć goleme tehničke opreme uzimati kamenje s Mjeseca, a jednom možda i s drugih nebeskih tijela. Ali ne može se uzeti natrag ono što je jednom potonulo u ništa. Tu je svakoj ljudskoj moći postavljena granica, koja ima posve drugačiju dimenziju od one tehničke.“ Eugen Fink je to ništa nazvao „apsolutnim gospodarom.“ Potrebno je postaviti pitanje uopće smisla postojanja, života. A B. Welte smisao postojanja vidi na onom mjestu “na kojem se razvija postulat konkretnog života, i to prije svega tamo gdje je etički akcentuiran. A konkretni, etički akcentuiran život središte je ljudskog života uopće.“ Da li će homo sapiens u svoje postojanje ikada do kraja ugraditi osnovne principe etičnosti koji jedino imaju smisla u ovome prolaznom životu, što nadilaze ništa, nijemu silu „apsolutnog gospodara“?
Ajka Tiro Srebreniković, rođena je u Duvnu 1961. godine gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću, Republika Crna Gora, četverogodišnji studij srpskohrvatskog jezika i književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirala na Odsjeku za književnost s temom „Koncepcija likova u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića“. Na istom je fakultetu odslušala i položila ispite na doktorskom studiju književnosti i kulturalnih studija. Radila je kao nastavnica jezika u osnovnim i srednjim školama u BiH i RH. Radila administrativne poslove u nekoliko bošnjačkih asocijacija. Bila je članica redakcije časopisa „Preporodov Journal”, suradnica u časopisima „Behar” „Almanah” i „Bošnjački glas”. Članica je Manjinskog društva pisaca (MDP). Objavila je sljedeće knjige: „Znakovi osobnosti u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića”; „Identitet, jezik bosanska književnost”; „Davna svitanja”, poezija; „Susretanja“, poezija. Objavljivala radove u časopisu za kulturu i društvena pitanja „Behar“, informativnom časopisu „Preporodov Journal“, Književnoj reviji „Marko Marulić“, časopisima „Bošnjački glas“ i „Almanah“. Sudjelovala na okruglim stolovima i simpozijima, najčešće o temi bosanske/bošnjačke književnosti i kulture.