Predstavljena knjiga „Vremenska lenta događaja i ličnosti kroz historiju Bosne i Hercegovine“

Predstavljanje knjige „Vremenska lenta događanja i ličnosti kroz historiju Bosne i Hercegovine”, autora Adnana Demirovića, održano u petak, 29. studenoga 2024. u Kulturno-informativnom centru Ambasade BiH u Zagrebu, privuklo je brojne zainteresirane. S autorom je tom prilikom razgovarao Bosiljko Domazet.

Adnan Demirović, rođen 1979. u Mostaru dobitnik niza društvenih i stručnih priznanja, inovator je u području elektrotehnike. Za promoviranje Hrvatske u svijetu, kroz stručno stvaralaštvo, dobio je državnu nagradu te priznanje Bošnjačke nacionalne zajednice za promicanje bošnjačkog kulturnog stvaralaštva u Hrvatskoj kao dugogodišnji član folklornog ansambla. Kao 12-godišnji dječak iz Mostara došao je u Zagreb. Poslije osnovne i srednje škole, diplomira na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva i postaje magistar elektrotehnike te se zapošljava u tvrtki Ericsson Nikola Tesla. Sjećanje na svoj rodni Mostar najprije će opisati kroz spomen sevdalinke, koju je, kako veli, spoznao tek kada se ovdje uključio u bošnjačku zajednicu i na taj način spoznao svoj identitet. Voli za sebe reći da je Mostarac i naglašava ideju komšiluka, koja je za njega u djetinjstvu bila stvarna.

Na početku Mostar, kakva su još tvoja sjećanja na zavičaj?

Ne znam zašto, ali uvijek sam govorio da sam Mostarac, ni Bosanac ni Hercegovac, gdje bi me drugi rado svrstali. Mostarac, to razumiju oni koji su s ovim gradom disali puno prije rata, na što me, evo, podsjetila i draga sugrađanka, gospođa Sanja Eminović. I ti će ljudi reći kako nema takvog plavog neba kako što je u Mostaru, isti ti ljudi će znati da je pjesma Alekse Šantića Što te nema prekrasna ljubavna pjesma satkana u njegov Hasanagin sevdah. Mostarac nema na umu lijevu ili desnu stranu grada, on će te zvati nadimkom jer tako smo puno bliži međusobno iako se katkad i ne poznajemo osobno. On će koristiti izraze poput majdonos, saransak, kavada, pipun, karpuza, to jest peršin, bijeli luk ili češnjak, paradajz, dinja, lubenica. Tako da iz moje sadašnje perspektive, mogu se malo našaliti pa reći: ponosan sam kaj sam Mostarac.

Na našim prostorima, da upotrijebim taj gotovo metaforični izraz, nedavno je jedna povjesničarka ponovila: kod nas je prošlost neizvjesnija od budućnosti – kao da je na djelu borba za bolju prošlost u kojoj ćemo „mi“ biti bolji od „njih“ – otkud i otkad to?

Prošlo je 30 i kusur godina, a imam osjećaj da još uvijek ne postoji zajednički bolji mi. Kao da nema volje i vjere u to, kao da smo ušli u neku letargiju i stječe se dojam, kolokvijalno rečeno: šuti, dobro je dok radi. To vam dođe kao da složite maketu, ali se ona i dalje cuca i, ako pokušate izvaditi jedan dio, ona će se srušiti kao kula od karata. Hoćemo li onda postaviti skelu na tu našu maketui i pokušati je popraviti pa što bude ili ćemo se okrenuti i otići. Na strani sam skele jer vjerujem u čovjeka.

Svojedobno je Bogić Bogićević – sjećamo li se tko je on? – rekao: „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji. Nikada nisam predstavljao samo jedan narod. Nemam ovlaštenja niti sam kompetentan da govorim u ime jednog naroda. Zato i jesam ovdje gdje jesam“. On je primjer „bolji oni“, ali je tada bio u manjini. Stoga, volio bih naći još onih poput njega koji će odgajati generaciju, sve nas, da budemo bolji.

Misliš li da će i ovaj tvoj rad potaknuti raspravu, dijalog, da možda ima i polemički kapacitet?

Za svaku sam vrst rasprava, polemika, dijaloga, pod uvjetom da budu konstruktivni. Knjiga ispred nas ima za cilj upravo to. Ima li potrebe da se i dalje prekapa po prošlosti? Kuću ne možemo graditi bez temelja, naglašavam, zdravih temelja. U svakoj dimenziji osobnog rasta postoji „rad na sebi“, kao i onaj drugi koji kaže kreni od sebe. Ako bismo imali nit vodilju da svi osjećamo BiH kao svoju državu i krenuli na taj način od sebe i radili na sebi, onda bismo se našli i dobro razumjeli bez da progovorimo.

Što te je motiviralo za tvoj rad i koliki je izazov bio postići objektivnost u pristupu? Na koncu, nije li i tvoj izbor osoba i događaja subjektivan?

Poslije riječi urednika u knjizi, ima jedna prazna stranica na kojoj piše samo „za sve one koji osjećaju BiH kao svoju državu“. U suštini ona je potaknuta jednim događajem od ranije. Naime, bio sam na predavanju o stanju u BiH jednog profesora povijesti i postavio sam mu pitanje koje mi se činilo kao ključ rješenja stoljetnog problema: „Bi li se situacija u BiH promijenila da svi narodi, koji tamo žive nju priznaju kao svoju državu?“, i nisam dobio odgovor. Stoga, na tragu toga, izložbom i knjigom predstavljam priču naroda i jedne zemlje kroz vremensku dimenziju prikazanu u kolažu likova i događaja od srednjovjekovlja do danas. Ono što ih, kroz gotovo tisuću proteklih godina, čini jedinstvenim jest činjenica da su, na neki način, osjećali Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu i/ili djelovali na način da jedinstvena i ostane. I to je suština moje ideje. Isto tako tražim halala ako sam nešto ili nekog propustio navesti, ali uvjeren sam da se ova bezvremenska priča može ispričati i kroz kolaž drugih likova i događaja koji nose istu tezu. Dakle, izbor jest subjektivan, no, objektivno je uklopljen u spomenutu ideju.

Istaknuo si neku vrst izvorišta za svoju knjigu u radovima Adnana Jahića, Ivana Lovrenovića i Vildane Selimbegović?

Profesor Jahić je intelektualac s kojim bošnjačka zajednica surađuje već niz godina, profesor je na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Dao mi je prijeko potrebne sugestije i literaturu koju sam koristio u pripremi ove priče. Također, karte i događaje našao sam u kapitalnom djelu „Povijesni atlas Bosne i Hercegovine“ Zijada Šehića i Ibrahima Tepića. Nadalje, „Prvi milenij Bosne“, djelo književnika Ivana Lovrenovića i novinarke Vildane Selimbegović, bilo mi je posebno vrijedno za izradu izložbe i knjige i, u konačnici, za oblikovanje brojnih pitanja koja time postavljam sebi i drugima.

Doista, kakvi smo mi ljudi Bosanci, povezujem pitanje s Mešom Selimovićem, u njegovom pisanom spomeniku narodu koji je „od nevolje stvarao vrlinu“ i „do jučer bio ono što danas želi da zaboravi, ali nije postao nešto drugo“?

Vratio bih se u dalju prošlost i vrijeme kada je ispisan rodoslovni list BiH, pisan bosančicom – riječ je o povelji Kulina bana od 29. avgusta 1189. godine. Među ostalim, on navodi pojam dobri Bošnjani i taj ‘dobri’ naglašavam odgovarajući na tvoje pitanje. Od Mostara i nadalje, vidio sam i upoznao dobrih ljudi koji doista čine dobro i žive tako. Jer, kako zapisuje Mevlana: „Ako si iskren, ljudi te mogu prevariti. Ne mari, budi iskren. Ako pronađeš sreću, ljudi mogu postati ljubomorni. Ne mari, budi sretan. Dobro koje uradiš danas već sutra može biti zaboravljeno. Ne mari, čini dobro. Svijetu daj najbolje od sebe i opet neće biti dovoljno. Ne mari, daj najbolje od sebe. Jer na kraju krajeva, to je između tebe i Boga. Ionako nikada nije ni bilo između tebe i ljudi.“ (Dželaludin Muhamed Rumi)

Kako ostvariti multinacionalni i multikulturalni dijalog? Ima li jednostavnih rješenja za složene probleme?

BiH je imala i, vjerujem, još uvijek ima sva obilježja da bude pilot, da bira smjer kako se može ostati čovjek. Najzad, primjerice, Bošnjak, Hrvat, Srbin u BiH imaju puno više sličnosti i zajedničkog negoli bilo koji od njih s nekim izvan ove zemlje s istim nacionalnim imenom. Ovom knjigom pitam gdje se skrio, gdje je zaboravljen multinacionalni ili multikulturalni dijalog i zašto. Što nam je zajedničko, rekao bih samo ne politika, jer priču možemo graditi na bogatstvu različitosti i to nas može oplemeniti. Ta priča će doći od mladih i jezikom koji oni razumiju.

Bi li se situacija promijenila kada bi, kako veliš, svi narodi koji žive u BiH nju prihvatili kao svoju državu – tu se spotičemo u višak države, a manjak društva?

Čini mi se da je to prihvaćanje neko moguće rješenje, jer prošlost ne možemo promijeniti. U suštini, imaš ovaj trenutak, ovu zemlju sada, ovog komšiju, susjeda, kako god okreneš. Gdje god da odeš bit ćeš stranac, zato je važno ne osjećati se strancem u vlastitoj zemlji, u svom zavičaju. Bilo bi dobro na prvom mjestu biti zahvalan na onome što imamo. Imamo mnoštvo dobrih primjera tog skidanja mantila prošlosti i nastojanja da se upoznamo kakvi doista jesmo. Navodim primjer svojeg Mostara i tamošnje udruge „Rezon“, koja provodi festival ulične umjetnosti sa sudionicima iz cijelog svijeta koji dolaze u grad šaljući time važne poruke. I ta lijepa priča postoji u mnogim gradovima i mjestima Bosne i Hercegovine.

Na kraju ovoga razgovora Adnan Demirović pročitao je dio često citiranog teksta Meše Selimovića, s kojim je zaključio i svoju knjigu, a koji na poetski način dodatno razjašnjava zašto nam je ovakva knjiga vrijedna i potrebna.

Šta smo to onda mi?

„Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo…? A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!“ (ulomak iz romana „Derviš i smrt“ Mehmeda Meše Selimovića)

Fotografije: Ognjen Karabegović Ogi