U petak, 31. svibnja 2024. na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića održano je tradicionalno okupljanje uz podjelu edukativnog materijala i bijelih traka.

Udruženja žrtava iz Prijedora  2012. godine pokrenula su kampanju „Dan bijelih traka“ kao odgovor na zabranu obilježavanja stratišta i podizanja obilježja žrtvama, među ostalim i podizanja spomenika kao sjećanje na 102 ubijena djeteta. U prijedorskom kraju srpska vojska i paravojne snage, koje su same sebe nazivale četnicima, ubile su 256 žena, 3173 civila, u logorima su zatočile njih 31.000, a 53.000 ljudi prognano je i deportirano – tako je, najviše tijekom 1992. godine i kasnije do 1995. uklonjeno, protjerano ili ubijeno 94 % Bošnjaka i Hrvata. Na području prijedorske općine pronađeno je 456 grobnica, od toga gotovo stotinu masovnih, od Starih Kevljana, do Ljubije i drugih na području Prijedora i još na 16 drugih mjesta u Bosni i Hercegovini te Tomašice, najveće europske masovne grobnice poslije Drugog svjetskog rata. S ovoga je područja gotovo pedeset osoba presuđenih u Tribunalu u Hagu i sudu u BiH za ratne zločine.

Podsjetimo, u Prijedoru se ovaj dan obilježava od 2012. godine kada su općinske vlasti zabranile okupljanje porodicama i udruženjima žrtava. U znak protesta na gradskom je trgu, s bijelom trakom na ruci, stajao je samo Emir Hodžić kojemu je većina muških članova obitelji prošla kroz zloglasne logore Omarska, Keraterm i Trnopolje.

„Na moment sam se upitao: kakav čovjek mora biti da bi se toliko iživljavao na drugima? Čemu je, bolan, ovo sve potrebno? Je li riječ o osjećaju superiornosti ili je neka izopačenost u pitanju? Kakvo su uma ti ljudi? Jesmo li svi isti? Da li bih ja mogao biti takav? Da li bih ja njemu ikad tako nešto mogao uraditi ili narediti? Da li bih se ja ikad mogao sjetiti takvog nečega? Mir duši mi je davala spoznaja da ne bih! Da ja nisam takav. I da ja ne želim biti takav. I poslije svega nisam postao takav. I nikad neću biti kao oni, bez obzira na osvetoljubivost koja se javljala u naletima“ Fikret – Alić se sjeća situacije u logoru Keraterm kada im je Zoran Žigić, na međunarodnom sudu kasnije osuđen na 25 godina zatvora za zločine proziv čovječnosti, naredio da pasu travu.

Piše: Bosiljko Domazet                                                                                                                          Fotografije: Srećko Brdovčak Mac