Knjiga Mirka Jeleča “Devedeset druga” je svjedočanstvo o početku rata u BiH i dobojskom kraju, u literarnoj i dokumentarnoj formi. Koliko god izreka “Kad počne rat, prvo pogine istina” bila mudra, toliko je zabrinjavajuća, jer danas imamo u najmanju ruku tri istine o uzrocima rata i ratnim događajima koje u BiH zastupaju nacionalne i vjerske elite. Zapravo, svaki od onih 15.000 protjeranih iz Doboja u prvim danima svibnja 1992. ima svoje viđenje i svoju priču o ratu, ali za ozbiljnu publicistiku i historiografiju istina je jedna. Nakon 30 godina od početka rata bilo je za očekivati da ta cjelovita i od politikantstva neuprljana istina bude konačno “priznata” od strane svih sudionika rata, ali, nažalost, svjedoci smo još većeg zamagljivanja i izbjegavanja i pojedinačne i kolektivne odgovornosti za sramnu devedeset drugu.

“Živim u Kanadi, daleko sam od zavičaja i još dalje od politike i nije mi bila namjera “braniti” bilo čiju stranu, već ostaviti svjedočanstvo za buduća pokoljenja koja će biti  tolerantnija, razumnija i spremnija  u razlučivanju uzroka i posljedica rata. Bio sam začuđen da, unatoč svemu onome što se desilo, u Doboju ne postoji knjiga koja govori o tim događajima, ni u piščevom prvom, a ni u imaginarnom trećem licu. Dok se jedni stide govoriti o tome, drugi šute jer strahuju od odmazde”, kaže Jeleč. Ovo je prva cjelovita publikacija koja kroz 25 priča govori o ratnim događajima u gradu koga su srpske jedinice proglasile oslobođenim, a protjerani  Hrvati i Bošnjaci okupiranim.

Redakcija: Ono o čemu se malo govorilo progovorilo je kroz Vašu dokumentarnu prozu. Doboj je očigledno u srcu.

Mirko Jeleč: Doboj je moj rodni grad, mjesto odrastanja i sazrijevanja. Tu sam u lokalnoj radio-stanici nakon završenog studija maternjeg jezika i jugoslavenske književnosti započeo novinarsku karijeru, da bih početkom osamdesetih prešao u Radio Sarajevo. Bio sam urednik-dopisnik iz dobojske regije u kojoj je živjelo bezmalo pola miliona stanovnika i koja je pokrivala područje od Vlašića do Save, od Banja Luke do Tuzle. Istinski sam volio taj kraj i njegove ljude koji mi često  dolaze u nostalgičnim sjećanjima. Bio sam predan svom novinarskom poslu. Mislio sam da novinarstvo i novinari  u vrijeme takozvanih demokratskih promjena moraju biti izvan i iznad stranačke pripadnosti. Nisam do posljednjeg trenutka vjerovao da je rat u Bosni moguć i teško sam ga emotivno doživio. Brata su strpali u logor, a ja sam se morao kriti po podrumima i tuđim stanovima dok me prijatelji nisu izbavili iz okupiranog grada. Objavio sam tri knjige, a ova četvrta me ponovo vratila u zavičaj i to u njegovo najgore, ratno vrijeme.

Redakcija: Iz kanadske daljine vjerojatno nije bilo lako  uspostaviti “mrežu” sugovornika za ovu knjigu?

Mirko Jeleč: Knjiga je nastajala u razdoblju od tri godine, upravo zbog te geografske a i vremenske daljine. Dugo, strpljivo i mukotrpno sam prikupljao građu i izjave svjedoka. Svi događaji i svi likovi u knjizi su istiniti, premda sam tek ponegdje zbog zaštite identiteta žrtava bio prinuđen promijeniti njihovo ime.  Želio sam da nakon literarnog predloška, u produžetku priče, u end-notama, ukažem na što je moguće više dokumentovanog  materijala.Tako su nastale priče u priči, nerazdvojiva dokumentarna proza, ispisana sitnijim slovima, ali veoma značajna za cjelinu knjige.  Iščitao sam na tisuće stranica sudskih transkripata, raznih publikacija i web-stranica, novinskih isječaka itd. Knjiga u bibliografskim podacima upućuje na više od 30 izvora, što ostavlja prostor nekom budućem istraživaču da nastavi ovim započetim tragom istine o devedeset drugoj.

Bilo mi je značajno da u ovaj moj projekat uključim i našeg akademskog slikara Jadranka Durmića, koji živi u Munchenu, i koji se rado odazvao mom pozivu. On je uradio naslovne korice i ilustrirao knjigu s desetak svojih umjetničkih djela koje karakteriše višeslojno značenje, dijapazon od fantastičnog realizma do apstrakcije. Korice je uradio u četiri različite varijante, pa su onda moji prijatelji na Facebooku  glasali i izglasali po njima najbolju verziju. Ako knjiga doživi drugo izdanje, već imamo spremne “drugoplasirane  korice”.

Redakcija: Mislite li da je pisanje o ratu nakon 30-godišnjeg protoka vremena oguglala tema ili je još uvijek  stvaralački izazov?

Mirko Jeleč: U jednoj priči u ovoj knjizi pripadnik Crvenih beretki, paravojne formacije koju je tokom rata u Hrvatskoj i u BiH organizirala Služba državne bezbjednosti Srbije i zbog koje su njeni čelnici Franko Simatović i Jovica Stanišić osuđeni na višegodišnje kazne zatvora pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu, u trenutku svoje ispovijesti je izričit sa tvrdnjom da samo naivni misle kako je rat završen –  rat još uvijek traje! I odista, 30 godina nakon početka rata u medijima iz dana u dan se nastavlja nacionalna retorika i vjerska mržnja, odsustvo  tolerancije i volje za zajednički život, za čuvanje BiH kao domovine svih ljudi, svih građana i svih naroda koji u njoj žive, a prijetnja oružanog sukoba visi nam ponovo nad glavama kao Damoklov mač i podgrijava se u pravilu pred izbore ili neke druge vanjsko-političke procese. Pisanje o apsurdu bespotrebnog rata koji nije polučio niti jedan strateški cilj, a žrtvovao je živote 100.000 ljudi, raselio  dva miliona stanovnika i prognao preko milion izbjeglica u stotinu zemalja svijeta, nije oguglala tema, već je i stvaralački i ljudski izazov da ne dozvoli posijanom sjemenu mržnje da isklija u novi sukob i novu tragediju. U multinacionalnoj zemlji kakva je naša Bosna prvo bi trebalo pobijediti nacionalizam u sebi, nikad ne zaboraviti što nam se desilo, ali pisati i stvarati bez mržnje i ostrašćenosti. Osveta je besmislena i zastrašujuća pogotovo kad stiže iz pera i usta intelektualaca. “Ćeraćemo se još” nije umna poruka, ali je u svojoj patološkoj netrpeljivosti  dalekosežna i prijeti ne samo nama živima, već i nerođenoj djeci.  Zato pisanje o ratu jest stvaralački izazov, u smislu da rata više ne bude.

Redakcija: Predstavljanje knjige koje će biti organizirano u dvorani Matice Hrvatske u Zagrebu, u subotu, 11. lipnja vjerojatno u vama podgrijava  osjećaj osnovne poruke vašeg djela?

Mirko Jeleč: Predstavljanje  djela je uvijek pomalo traumatičan događaj, pogotovo za stvaraoce koji ne žive u svojoj zemlji, a stvaraju u tuđini na maternjem jeziku. Na neki način to je nakon piščevog “skladanja” susret s realnošću. Iskreno me zanima hoće li publika shvatiti i prihvatiti antiratnu misao knjige koja ne govori o miru, već od prve do posljednje strane o ratu, o ubistvima nedužnih ljudi, o pljačkanju, silovanju, klanju, zatvoru, logoru i progonu, ali nosi mirovnu poruku.

Riječ je, da podsjetim, o istinitim događajima, o stvarnim likovima, koji su se dešavali u Doboju, ali se mogu preslikati u bilo koji drugi grad BiH, jer zlo rata bilo je svuda slično, a zastrašujuće  i veliko.

Knjiga je potaknuta željom da sve treba biti zapisano i ukoričeno, jer zaborav u nama samima reducira sjećanje na manje bolne stvari, a život se, nažalost, sastoji i od onih drugih, koje određuju naš put i našu sudbinu.

Nakon zagrebačke promocije, “Devedeset druga” bit će predstavljena  čitalačkoj  publici u Rijeci, Sarajevu, Zenici, Doboju, Doboj-Jugu i Usori.

 

Jedna od priča iz knjige

Grapska

Kad su tenkovima i topovima opkolili selo, zvali su se Jugoslovenska narodna armija. Onog dana kad su zapucali na Grapsku, promijenili su ime u – Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Za Ramizin tragični udes ta maskirna dekoracija imena nije imala presudni uticaj. Toga dana Ramiza D. je bila na pogrešnom mjestu!

U rodnu Grapsku dovela ju je krajem aprila njezina briga za troje djece, ali tamne sile, one koje čovjek ne vidi i na koje ne može utjecati, bile su jače od njene ljubavi. Mislila je, kod njenih roditelja biće im sigurnije. U Bukovačkim Čivčijama, tamo gdje je udata, gdje ima kuću i gdje je rodila sina i dvije kćerke, svakodnevno su dolazili vojnici. Linija fronta je stigla do susjednog Johovca, možda će, mislila je, za djecu biti bolje ako se zajedno sklone kod babe i nane.

Pješice su došli do Bosne te dozvali skeledžiju da ih preveze na drugu obalu.

– Drago dijete – rekli su roditelji – i ovdje ništa ne valja! Okruženi smo sa svih strana, ali, kako bude nama, biće i vama! Kruha će se za unuke uvijek naći!

Dan za danom bivao je sve neizvjesniji i gori, a onda su saznali da je potopljena skela. Više nisu mogli natrag! Strah se širio poput požara, nezaustavno i sve više.

– Uzmite samo najosnovnije stvari – dojavio im je neko iz komšiluka – siđite do ceste! Evakuisaće sve žene i djecu u Lukavicu.

Zbjeg je zaustavljen u Bušletiću. Vojska nije dozvolila prolaz, morali su se vratiti natrag. Narednog dana Grapčani su uzvratili blokadom puta u svome mjestu. Bio je to početak kraja!

Dan kasnije Grapsku su zasule granate.

Šćućurili su se u podrumu, a napolju je gorjelo nebo. Plotuni su pogađali i rušili jednu po jednu kuću. Četiri puna sata tresli su se od straha i granata, a onda je paljba počela jenjavati. Odjednom je sve utihnulo. Nestvarnu tišinu prekinuo je komšija Meho, utrčavši u podrum:

– Evo ih, ulaze u selo! Bjež’te! Bjež’te niz Rijeku!

Stari roditelji su zaplakali.

– Idite, djeco! Neka vas dragi Alah čuva! Mi ne meremo bježat’!

Njih četvoro, majka sa troje djece, istrčali su iz podruma i sjurili se u korito rječice. Ona je u naručju nosila najmlađe, bebu od 13 mjeseci, dok su pored nje u paničnom strahu trčali 15-godišnja kćerka Edisa i sin Denis. On je prije pet dana imao neproslavljeni rođendan, zakoračio je u jedanaestu. Mali nasip i izdubljeno korito potoka sakrili su ih od pogleda napadača. Trčali su kao bez duše, koliko ih noge nose. Nisu uspjeli odmaći daleko. Otkrili su ih i počeli pucati. Prvo je pala najstarija.

– Mamaaa! – jeknula je bolno.

Zastala je, sagnula se da pridrži ranjeno dijete. Krajičkom oka vidjela je vojnike na mostu i plamičke iz njihovih pušaka.

– Neee! – jauknula je iz sveg glasa, punim plućima, kao da njeno grlo može zaustaviti metke.

Pogođen u leđa Denis je pao nepomično kraj sestre.

__________________

* Jedanaestogodišnji Denis Delić je jedan od 34 civilne žrtve stradale u napadu na Grapsku, 10. maja 1992. Grapska je jedino bošnjačko naselje na starom putu Doboj–Modriča. Okruženo je sa četiri srpska sela: Kostajnicom, Pranjkovcima, Tovirom i Bušletićem. Komšijski odnosi su bili dobri sve do rasplamsavanja nacionalizma i početka rata devedeset druge. Prema navodima iz knjige “Kazivanje o Grapskoj” Faruka Hadžića i Muhameda Buljubašića, gledajući kako se komšije naoružavaju iz magacina JNA, Grapčani su “u strahu za svoj opstanak i svoje živote počeli kupovati lično naoružanje i pripremati se za odbranu”. Početkom maja putem Radio Doboja upućen im je javni poziv za pregovore o predaji naoružanja. Pregovori su vođeni u tri navrata i, nažalost, nisu urodili plodom. Od njih je ultimativno zahtijevana bezuslovna predaja oružja, bez čvrstih garancija za njihovu bezbjednost. U takvim okolnostima donijeli su odluku da evakuišu kompletno stanovništvo prema Lukavici. Međutim, u Bušletiću im vojska Republike Srpske nije dozvolila prolaz. Kad se zbjeg ponovo vratio, odmah je, kao odgovor na blokadu puta u Bušletiću blokiran i prolaz kroz Grapsku. Saobraćaj ka Doboju, te Bušletiću, Osječanima i Kožuhama bio je obustavljen. Bio je to početak kraja i neposredan povod srpskim snagama za napad, koji je počeo 10. maja 1992. artiljerijskom pripremom sa sedam različitih položaja. Toga dana naredbom Generalštaba iz Beograda jedinice JNA na području BiH preimenovane su u Vojsku Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Za četiri sata neselektivnog granatiranja na Grapsku je palo preko 3.000 projektila raznih vrsta i kalibara. Oko 16 sati toga dana oklopno-mehanizovana jedinica bivše JNA, potpomognuta pješadijom prodrla je iz pravca Kostajnice i probila odbrambene linije mještana koji su branili svoje selo, naoružani samo pješadijskim i ličnim naoružanjem. Pod okriljem noći 70-ak tih naoružanih uspjeli su se probiti iz okruženja i izvući prema Lukavici, Johovcu i Kotorskom.

Grapčani, oni koji nisu imali oružje, te večeri su se predali i srpska vojska ih je sprovela u Kostajnicu. Narednog dana razdvojili su 400 muškaraca i zatvorili ih u logor u Barama, a 35–40 njih u zatvor “Spreča” u Doboju. Žene i djecu su otjerali u pravcu Svjetliče. Narednog dana još 450 žena i starih osoba deportovano je prema Klokotnici.

U to vrijeme Radio Doboj, najavljujući granatiranje Grapske i prateći osvajanje i zauzimanje mjesta pod komandom majora Milovana Stankovića, objavljivao je propagandne reportaže o otkrivenim bunkerima i rovovima, pronađenim napravama za mučenje, kadi sa sonom kiselinom, i sl., što je sve, navodno, bilo namijenjeno Srbima i jedino je “pravovremena akcija srpske vojske spriječila planirani zločin zavedenih Alijinih bojovnika”.

“Trijaža” uhapšenih Grapčana koji su bili zatvoreni u vojnom skladištu u Barama trajala je desetak dana. Izdvojeni su malodobni, stari i nemoćni, a 226 zatvorenika prebačeno je u Staru Gradišku. Ti će logoraši tokom cijelog rata proći kroz sve strahote neprekidnog maltretiranja, izgladnjivanja i premlaćivanja s optužbom da su u Grapskoj, između ostalog, “silovali srpsku djecu”. Potom su bili premješteni u Manjaču, pa u Batković i na koncu u logor Kula kod Sarajeva, gdje im je bilo naređeno da kopaju rovove na prvim borbenim linijama i gdje ih je puno izginulo. Od zatočenih u dobojskom zatvoru “Spreča”, desetoro je izvedeno iz ćelije 24. maja 1992. otkada im se gubi svaki trag.

“Poslije napada na Grapsku i njene okupacije nađeno je trideset četvoro mrtvih. Prema kazivanjima onih koji su ih pokopavali, među ubijenim je bilo žena i djece. Neki su izginuli od granata u toku bombardovanja artiljerijom, a neki su poginuli u toku borbenih dejstava.”

Četrdesetak mještana koji nisu htjeli, ili zbog starosti i bolesti nisu mogli pobjeći, bili su jedini preostali stanovnici porušenog mjesta. Njih su zatvorili i primorali da kao radni vod sahranjuju mrtve, prikupljaju stoku, utovaruju namještaj i kućanske aparate i druga dobra pljačkana po selu. Neki od njih uspjeli su, ipak, pobjeći, da bi mjesec kasnije preostalih 25 bili mučki pobijeni rafalnom paljbom u centru sela.

“Dana 13. juna 1992. u ranim jutarnjim satima oni su, u strahu od pucnjave koja je dopirala do sela, izbezumljeni došli do parkinga gostionice “Grapska” na putnoj komunikaciji prema Modriči. Nakon polusatne pucnjave ispred gostionice se pojavio zloglasni Nikola Jorgić, zvani Jorga, s još jednim naoružanim licem. Mirsad Hadžić, koji je sve promatrao s prozora susjedne kuće, u svom svjedočenju navodi: ”Džip je stao ispred gostionice gdje je Nikola Jorgić zajedno sa svojim pratiocem izašao iz auta da bi nakon toga iz automatskog oružja neprekidnom vatrom počeli pucati prema grupi ljudi okupljenih ispred gostionice. Tom prilikom ubili su 25 lica među kojima je bilo osam žena, jedno dijete, troje mentalno retardiranih, pet teških invalidnih lica od kojih je dvoje bilo nepokretnih. Ubijen je učitelj Ibrahim Hurtić, poznatiji kao Brajko, njegova supruga Ferzeta i njihov maloljetni sin Admir, zatim Adem Muratović, invalid bez nogu, i njegova supruga Mevla, te Alema Alić, nepokretna starica, i ostale stare i iznemogle osobe.” Nakon masovnog zločina koji je počinio Nikola Jorgić sa svojim pomagačem svjedoku Mirsadu Hadžiću i dvojici drugih zatvorenika bilo je naređeno da leševe ubijenih stanovnika Grapske nose do rake iskopane na livadi pokraj potoka. (Navod iz naučne studije Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.)

Tragovi ovog zločina kasnije su uklonjeni i, pretpostavlja se, iz primarne grobnice bačeni u rijeku Bosnu. Tijela nastradalih do danas nisu pronađena.

Nakon završetka rata Grapčani koji su bili izbjegli u okolna bošnjačka sela odlučili su se vratiti na svoja ognjišta. Njihov povratak dugo je bio opstruiran od njihovih komšija Srba, ali pod danonoćnom stražom Sfor-ovih jedinica ipak je ostvaren sedam godina nakon njihovog progonstva, krajem 1999. Zatekli su u svom mjestu stravičnu i sablasnu pustoš. Sve kuće su bile minirane i porušene, sva materijalna dobra odnesena i opljačkana. Nestali su i elektrostubovi, izvađene su čak i kanalizacione cijevi! Proces obnove je bio dug i mukotrpan, ali u ovo mjesto život se opet vratio.

Pred rat Grapska je imala 2297 žitelja, a prema rezultatima posljednjeg popisa 1415 stanovnika, što je u odnosu na strahote kroz koje su Grapčani prošli izuzetno ohrabrujući i optimističan broj. Možda nikad više neće biti kao nekad, no ljudska istrajnost ne gubi nadu. Od 850 uništenih, do danas je obnovljeno 600 kuća.

Grapska je u Bosni i Hercegovini postala simbol obnove i povratka ljudi na svoja ognjišta. Život ide dalje.