U enciklopedijskim i biografskim izdanjima na jezicima ovih prostora, koji se međusobno razumiju, ali se njihovi govornici još češće sukobljavaju, Hasan Kikić predstavljen je kao hrvatski i bošnjački književnik, rođen u srijedu, 20. avgusta/kolovoza 1905. (Gradačac).
Preselio je na Ahiret u utorak 6. maja/svibnja 1942. Naime, u februaru/veljači te godine priključio se partizanima i kao komesar bataljona gine tri mjeseca kasnije, kada ga četnici u zasjedi zarobljavaju i mučki likvidiraju u mjestu Rapta između Mrkonjić-Grada i Skender-Vakufa, ispod planine Čemernice. Kikić je iz obitelji koja je dala nekoliko partizana, a od sedmerice njegove braće, u partizanima su poginuli Safet, Huso i Ago.
U današnje vrijeme, poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma najveći dio Skender-Vakufa postaje dio entiteta koji se preimenuje u Kneževo, iako se čini da je u njemu još živuća ulica nazvana po Kikiću i to baš ona u blizini jedne od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini u narodu poznatije kao Stara džamija (džamija Ali-dede Skendera) od koje su 1992. godine ostali samo temelji.
Učiteljsku školu završio je 1926. u Zagrebu, jer su ga radi sudjelovanja u đačkome štrajku izbacili iz škole u Derventi. U Derventi je uz pomoć školskog druga Ilije Grbića, organizirao štrajk učenika i nakon njegova sloma, četvrti razred Učiteljske škole završava u Zagrebu.
Radio je kao učitelj u Bosni i Hercegovini (Hajdarevići, okolica Zavidovića te Ustiprača i Rogatica) i Hrvatskoj (Gornji Sjeničak kod Vrginmosta i Pisarovina).
Pisac i revolucionar, Hasan Kikić svoj je kratki život ispunio stvaralaštvom u kojem je uvijek bio na strani obespravljenih i potlačenih. Prkosio je konvencijama, borio se protiv zaostalosti i sputavanja stvaralačkih snaga pojedinaca, sve svoje sposobnosti uložio je u opismenjavanje naroda te je u svojem učiteljskom radu bio obožavan i popularan u svim školama u kojima je radio.
U Zagrebu se 1930-ih godina druži s Miroslavom Krležom, Augustom Cesarcem, Krstom Hegedušićem, Vasom Bogdanovom, Ognjenom Pricom i nizom drugih preko koji dolazi u dodir s pokretom socijalne književnosti.
Tih je godina (1937.-1939.) s lijevo orijentiranim bošnjačkim intelektualcima (Skender Kulenović i Safet Krupić) izdavao mjesečnik Putokaz: list za društvena i književna pitanja. Teme njegovih djela bila su vezana uz zavičajnu sredinu bosanske provincije.
Godine 1938. završio je studij prava u Beogradu i dvije godine kasnije postao pravni referent u Prosvjetnom odjelu Banovine Hrvatske, ali je zbog ilegalne komunističke djelatnosti te 1940. degradiran i vraćen na mjesto učitelja.
Do početka Drugog svjetskog rata istaknuti je društveni aktivist, česti je sudionik polemika na lijevoj društvenoj sceni i istodobno sudjeluje u prosvjetnom radu kao predsjednik Društva hrvatskih muslimana te po uspostavi tzv. NDH piše protiv javnog djelovanja tadašnjeg muftije Ismeta Muftića i njegova odnosa s okupatorskim vlastima.
U tim se ratnim okolnostima počinje baviti ilegalnim radom, skrivanjem ljudi, oružja i rasturanjem komunističke literature te pomaže partizanima u Bosanskoj krajini.
Za života objavio je antiratnu knjigu novela o Prvom svjetskom ratu „Provincija u pozadini: beletristički ciklus iz rata“ (1935), romane „Ho-ruk!“ (1936) i „Bukve: roman bosanskog sela“ (1938) te, pod pseudonimom Alija Korjenić, antifašističku brošuru „Šta se događa u Španiji“ (1937), a cijeli njegov opus objavljen je posmrtno („Lole i hrsuzi“, 1947; „Zgode o nasušnom hljebu“, 1949. i druge).
Naziv Hasan Kikić je dobila Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U njegovu čast i nekoliko škola u BiH nosilo je ili još uvijek nosi njegovo ime.
Hasan Kikić:Behari
Beharaju bijeli behari
i u dom naš stari
svakog dana
za jutra rana
donesu sunčani zraci
svježinu proljeća.
Beharaju bijeli behari
oko doma našeg
i svi su šljivici mirisni
i svu su oni bijelo procvjetali
i bijelo se nasmijali
nekoj divnoj radosti
što im s puno mladosti
i rana veselja
u pohode opet dođe.
Vidim:
ovo je rano proljeće
u znaku bijelih behara
u cijelu bašču našu
i šljivik pod kućom
donijelo divnu radost
donijelo lijepu mladost
i svaka se krošnja od milja
bijelo nasmijala.
I znam: jedinome meni
miris bijelih behara
znači tužnu prolaznost
jedinog su mene
i ovaj puta
zaboljele suzne oči
od plakanja nad sobom.
O, ko bi mogao da ne zaplače žalost
kad izgubi radost
što odlazi mladost.
Hasan Kikić: Kasna molitva
Dugo je dobra mati molila
i svaku molitvu suzom polila,
nadanje svako u tugu povila
i srce čemerom pojila
iz dana u dan
i noći svake.
A moli i sad stara dobra mati
s krunicom u ruci –
moli mati
da joj se vrati
sin voljen
u Boga moljen
molitvom sklonjen
na dugim stazama po svijetu.
I izmoli ona molitvu kletu
dulju od svake jadikovke;
izmoli molitvu kletu
ispriča svemu svijetu
o vječnom čekanju i tuzi
za dobrim sinom svojim.
Za sina moli mati
da joj ga Bog dobri vrati
i na putu prati;
za sina mati moli
ona ga voli
više od očiju svojih!
A kad se čekanje odulji još više
dve staklene suze slediše
u dva majčina oka
ugasla i duboka.
I začudi se dobra mati
da joj ni molitva ne vrati
sina draga
al davno – davno bez traga.
A dobra mata
neće nikad znati.