Nije samo stvar u opomenama kako trebamo paziti da se ono što se dogodilo nikada više ne dogodi. Zapisi o zločinima zapisi su o čovjeku i njegovoj nesretnoj mogućnosti da bude zao i da na različite načine fizički, ali i psihički, ubija svoje žrtve.
Jedno od takvih svjedočenja knjiga je Emira Suljagića, Geografija nestanka. Ona govori o nestanku jednoga svijeta, nestanku komšiluka, nestanku ljepote međuljudskih odnosa, nestanku mogućnosti da se voli…
U napuštenim selima priroda ‘kažnjava’ poluprazna sela, …njive postaju šikare, voćnjaci postaju šuma. Nakon pobijenih ljudi ubija se i njihov rad. Zarasle skrivene grobnice prototip su skrivanja dokaza o nekadašnjem postojanju ljudi koji su bili jedni prema drugima poput braće. Promijenjeni krajolik, koji ne pomaže sjećanju, podsjeća na naivnost mladosti, vremena u kojima je sve izgledalo normalno.
Ono što ne zatire priroda čine bivše komšije: „Drukčije su zastave, javni prostori, obilježja duž puta, drugačiji su trgovi i ulice, drugačija njihova imena, pisana pismom koje mi nije strano, ali mi i ono govori da tu ne pripadam. Naše komšije prilježno se pridržavaju novih propisa, učestvuju u novim manifestacijama, jer za njih počinje potpuno nova historija kad nas iskorijene.“
Preživjeti pad čovjeka kakav se dogodio sa zločinima nad Bošnjacima (i puno rjeđe prema ostalim bosanskohercegovačkim narodima) nije moguće. Čovjek je u čovjeku mrtav. Život postaje sjećanje na smrt. Očekivanje smrti samo je prisjećanje smrti koje su se dogodile. Život je čekanje smrti.
Autor povlači paralelu između nekadašnje komšijske solidarnosti i nedavne komšijske brutalnosti. Svijest jedne nacije bila je izmanipulirana velikim riječima o ‘ugroženosti životnog prostora’ što tragikomično podsjeća na nacistička opravdanja o potrebi lebensrauma (životnog prostora) za Nijemce, korištena u vremenu prije Drugog svjetskog rata. Hitler je životni prostor vidio u prostorima nastanjenim Slavenima, Karadžić je lebensraum prepoznao u prostoru nastanjenom muslimanima.
Pretvaranje vlastitog naroda u rasadnik zločinaca pripremano je medijskim preimenovanjima muslimana u Turke, azijate, izdajnike svoje vjere, neljude… Duše koje su osjećale bliskost postale su ljute na same sebe. Karadžić i njegovi sumišljenici otvorili su tim dušama oči. Za prijelaz među zločince bila potrebna još samo prilika. A uskoro ih je došlo mnogo, premnogo.
Čovjek koji je „svijet vidio u njegovom najgorem svjetlu“ ne želi razgledati svijet. Grč u koji se zatvara duša sprečava otvorenost u ljubavi, prijateljstvu, životnim igrama. Sreća kao da je ostala s drugu stranu staklenog zida. Suljagić slikovito pojašnjava poraz pokušaja ljubavi: „…do mene više nije bilo moguće doprijeti“.
