Iako sport ne bi trebao poslužiti kao poligon za političke akcije, Zimske olimpijske igre 2022. započele u znaku diplomatskog bojkota i pitanja o kineskom tretmanu Ujgura. Kanada, Australija, Velika Britanija i SAD najavile su diplomatski bojkot Igara zbog stanja ljudskih prava u Kini. Sportaši tih zemalja sudjelovati će u takmičenjima, to nije sporno, ali u Peking neće doći predstavnici vlasti.

Diplomatski bojkot pojedinih zemalja podržale su i organizacije za zaštitu ljudskih prava, pa su tako Olimpijske igre postale prilika da se progovori o grubom kršenju ljudskih prava, genocidu, etničkom čišćenju.

Ujguri su manjinska turkijska etnička zajednica koja živi u autonomnoj regiji Xinjiang, većinom su muslimani, te prema službenim podacima njih je približno 12 milijuna. Posljednjih su godina izloženi progonu od strane kineskih vlasti. Prema podacima koje su 2018. objavili Ujedinjeni narodi pretpostavlja se da je oko milijun Ujgura zatvoreno u posebnim kampovima za „re-edukaciju“, („preodgoj“), a postoje dokazi o prisilnom radu, masovnom nadzoru, sterilizaciji ujgurskih žena, silovanjima, odvajanju djece od roditelja i smještanje u sirotišta, te brojnim ograničenjima vezanim za religijsku pripadnost i kulturnu različitost. Utvrđeno je da se postupci Kine prema etničkoj manjini Ujgura mogu okvalificirati kao genocid.

Kina neprekidno odbija takve optužbe i kritike nazivajući ih lažima, te politiku prema Ujgurima i ostalim muslimanskim manjinama koje tamo žive nastoji prikazati neophodnima za („narodnu“) borbu protiv islamskog terorizma, a logore uporno prikazuje kao mjesta gdje se ljudi educiraju kako bi se odvratili od toga. Činjenica da se radi o muslimanima olakšava i opravdava progone, jer predrasude prema muslimanima i percepcija njih kao terorista postale su uvriježene u svijetu. Takva retorika je prihvaćena na širem planu nakon napada na tornjeve WTA i Pentagon 11. rujna 2001., kad je borba protiv terorizma izbila u prvi plan i postala najvažniji prioritet Europske zajednice, država članica te njihovih međunarodnih partnera. Ideja borbe protiv terorizma koji ugrožava demokratske vrijednosti zapadnih društava u Kini se koristi kao izlika za ugrožavanje osnovnih ljudskih prava jedne manjine koja živi na njenom tlu. Represivna politika prema Ujgurima nastavlja se na onu koju Kina nakon invazije 1950. godine provodi prema Tibetu, gdje se također radi o proširenom nadzoru, ograničavanju vjerske i kulturne slobode Tibetanaca.

Osim što oštro poriče kršenje ljudskih prava, Kina optužuje diplomatski bojkot Olimpijskih igara smatrajući ga neprimjerenim i neutemeljenim, te najavljuje osvetu[1].

Sve u svemu, stanje ljudskih prava u Kini nije blistavo. Prema izvješćima Amnesty Internationala, navodi se da se u ujgurskoj manjinskoj pokrajini provodi sistematsko, na državnom nivou organizirano mučenje ljudi od godine 2017., te da su Ujguri, Kazahstanci i druge muslimanske manjine suočene sa zločinima protiv čovječnosti i drugim drastičnim oblicima kršenja ljudskih prava, te prijetnjama i nastojanjima kineskih vlasti u cilju brisanja njihovog vjerskog i kulturnog identiteta.

Zašto se svijet boji islama?

U cijeloj ovoj priči oko Ujgura i Kine treba se zapitati kako je to moguće da se progoni neke vjerske (i etničke) manjine mogu opravdati baš tom njihovom vjerskom pripadnošću. Kako je moguće da treba proći određeni vremenski period da veliki svijet vidi o čemu se radi, i kako je moguće da predrasude uvijek i stalno zamagljuju jasne vidike u svijetu? Ali eto – moguće je i vječna je navada čovjeka da nekog drugog, različitog odvaja, osuđuje, gura u stranu! A nasilje nad muslimanima lako je opravdati – dovoljno je prikazati ga borbom protiv islamskog ekstremizma, pokrenuti strah u javnosti. Predrasude i strah zapadnih zemalja od islama široko su rasprostranjeni, razlozi su višestruki. Strah od terorističkog napada se pokazuje kao strah od cijele vjerske skupine. Osim navedenog terorističkog napada na njujorške nebodere koji su počinili neki muslimani što se odmah povezuje s cijelom grupom, strah od muslimana raste i zbog njihove sve veće prisutnosti na Zapadu. Ljudi osjećaju nelagodu zbog gradnje džamija ali i zbog marama na glavama žena vjernica. Islam je postao vidljiv na ulicama zapadnih gradova i pojavio se strah od jedne do sada strane religije. Taj strah se kreće u rasponu od straha od društvenih, kulturnih promjena u vlastitom okružju, do straha za vlastiti opstanak. „Što ako nas preplave muslimani…“ , često se može iščitati iz raznih izjava koje se čuju u zapadnim društvima. Iako je većina muslimana koji žive na Zapadu miroljubiva, opće raspoloženje javnosti prema njima je negativno jer ih se povezuje s ekstremističkim skupinama, tako je u glavama prosječnog Zapadnjaka često prisutna poveznica: musliman jednako terorist. Kako su pokazala brojna istraživanja koja su provedena na tu temu, takva razmišljanja nisu rijetkost pa i kad se radi o školovanim ljudima od kojih bi se očekivao viši stupanj znanja i s tim povezanog razumijevanja i prihvaćanja. Zatvaranje i strah naročito su rasprostranjeni u okrilju populističkih, desnih, konzervativnih društvenih grupa i pokreta.

Naravno u svijetu je prisutna realna opasnost od ekstremizma, ne samo islamskog, možemo reći i ekstremizama, no događaji oko ujgurske manjine u Kini i kineskih opravdanja da se radi o borbi protiv islamskog ekstremizma, te činjenice da je prepoznavanje i reakcija međunarodne zajednice krenula dosta klimavo i sporo, kasnila je u velikoj mjeri, prilika je da razmislimo i o tome.

 

[1] Prema https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ostro-upozorenje-kine-zapadnim-drzavama-platit-cete-za-bojkot-zimskih-olimpijskih-igara-15130920