Što se dešava kad netko poznat u javnosti ode bogu na divan, kako se kaže? Evo što: Prvo mediji podivljaju!
U ovoj informacijskoj krizi samo spektakli i senzacije zaslužuju medijski prostor. Sprovodi, vjenčanja, liposukcije, porodi, rastave, nova odjeća i frizure slavnih tražena su roba. I dok vjenčanja, rastave, trudnoće i slično spadaju u domenu privatnosti pojedinca (pa ako već netko ima potrebu da redovito obavještava javnost o tome što radi iza svoja četiri zida u najužem krugu obitelji i sa samim sobom, to je slobodna odluka, neka mu je na veselje!) ali što s mrtvima! Oni se ne mogu braniti. U ovoj eri sveopćeg medijskog zaglupljivanja sve je više publike za sadržaje o tuđoj privatnosti, ali u koju domenu po tom pitanju spadaju mrtvi? Što je s njihovom privatnošću, tko ju svojata i u čije ime? Tko ima pravo na nečiji život pa bio taj živ ili mrtav?
Kad netko umre, u prvom trenutku malo je kome od ožalošćenih bližnjih previše stalo baviti se medijskim objavama o smrti i sprovodima njihovih dragih. Nepripremljeni na to što bih ih moglo snaći ne snalaze se najbolje, pa onda mediji polude! U svežderačkoj, krvoločnoj nekrofagiji daju si oduška. Nevjerojatno je odvratno i neugodno promatrati s kojom preciznošću (uglavnom okom širokokutnog objektiva koji snima na blizinu!) prikazuju tužna lica, često isto tako poznatih, u grču plača, sivih i usahlih pogleda, lica ispranih od prolivenih suza. Neumjesno do zla boga, ljudožderski. Seciraju se lica celebrityja, lica poznatih javnosti, inače ozarenih, našminkanih, lijepih, (bogatih, sretnih!) a sad bez sjaja, tužnih, sličnijih licima našim svagdašnjim.
Na ovo me kraće razmatranje ponukala nedavna smrt i sprovod preminulog popularnog pjevača Akija Rahimovskog koji je danima punio suhe, bezsadržajne medijske prostore. I ne samo smrt i sprovod. Danima su se svi bavili i njegovim radom, obitelji, djecom (usput, čak i nekoliko puta pogrešno navodeći ime kćeri: Dina, Edina, Emina… Koga briga! Važno je da je bilo materijala za ispisati koji redak više.) Rahimovski, koga ne treba posebno predstavljati, jer tko do sada nije čuo za njega sad sigurno zna i više nego previše, inače je bio poznat po tome da je svoj privatni život držao daleko od medijskog čerečenja, daleko od pogleda javnosti, ali sad se mrtav bilo je sasvim izgledno, nije mogao uhvatiti s tim ukoštac. Sasvim očekivano, pa su mediji navalili svim sredstvima.
Ovo je bogato razdoblje, bogato spektaklima, nižu se jedan za drugim. Nakon što se neki miljenik publike rastao, sastao, izborio za skrbništvo nad djetetom, ponovo vjenčao se nekim, slikao se bez odjeće ili u lovačkom odijelu, nema praznine. Natura abhorret vacuum[1], moglo bi se parafrazirati. Stalno se novi i novi događaju perpetuiraju, ali zna se desiti da se čini da je sve iscrpljeno kao što je to bilo nedavno, tik pred smrt Akija Rahimovskog, kad su tekuće rastave i najave novih vjenčanja bile već predugo prežvakavane, uvijek iste, tako da su već izgubile okus. Kad evo ga, opet – desilo se! Nova, neočekivana smrt donijela je nove sadržaje!
Medijske su prostore ispunile fotografije velikog formata koje su se (da se ne izostavi – pretežno okom širokokutnog objektiva!) zabijale u čeljusti, nosove, čela, oči, profile ljudi koji su prisustvovali na sprovodu, precizno secirajući izraze lica, bol, grč. Tko je sve imao pristup događaju, kako su ožalošćeni stajali ili hodali, po kojem redu i rasporedu po važnosti. Nije se previše pisalo o tome tko je tko, ali – znalo se, uglavnom. O tome se naravno diskutiralo po tramvajima, tržnici, Konzumu. Ništa nije moglo izmaknuti budnom oku javnosti, što mediji oduvijek dobro znaju što je i svrha svakodnevnog hranilišta novim senzacijama. Znaju oni što našem čovjeku treba, i na toj ljudskoj bijedi uglavnom i opstaju, podržavajući ju. (Nedajbog obrazovane, kritičke javnosti! Nikome to ne treba.)
Zgražamo li se nad nezajažljivosti medija, dok svakodnevno gledamo fotografije i čitamo o tuđim smrtima?
Moglo bi se raspravljati i o tome zašto ljudi toliko vole sprovode slavnih; postoje razmatranja da kod čovjeka postoji sklonost prema sprovodima uopće. Osim iskazivanja pijeteta prema pokojniku ima tu i ritualnog, zbog straha od smrti, pa se na sprovod ide i da bismo provjerili da smo još uvijek živi. A sprovodi poznatih! Poznati su nositelji života, po našem, još intenzivnijeg, zato su njihovi sprovodi i privlačniji kao i sve ostalo što se njih tiče. Tu je i sklonost čovjeka da se više bavi tuđim životima nego svojim vlastitim.
I ako sve zakaže, ako zaprijeti opasnost da će medijski prostor ostati gladan, prazan, uvijek se može računati na neku novu smrt…
[1] Lat. Priroda prezire prazninu