Sjećam se jedne davne godine kada sam kao lektor omladinskih novina bio na sastanku članova redakcije s istaknutom partijskim funkcionarom. Mlad uspješni urednik htjede na tom sastanku odobrovoljiti partijsku facu informacijom o tome kako se novine prodaju u do tada nezamislivom tiražu od 30.000 primjeraka. Funkcionar je nimalo iznenađen odgovorio otprilike ovako: „Za nas tih 30.000 primjeraka nije radosna vijest. Nama je problem to što se sadržaj koji proizvodite prodaje u 30.000 primjeraka“.
Sjetio sam se toga ovih dana kada smo shvatili da novca za nove brojeve Bošnjačkoga glasa – nema. Naime…
Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske zatražila je za ovu godinu sufinanciranje dvanaest brojeva Bošnjačkoga glasa (dakle rad u mjesečnom ritmu). Povezivanje časopisa s web stranicom i društvenim mrežama pokazali su se kao pun pogodak i stvorili su uvjete za snažniju prisutnost časopisa u hrvatskoj javnosti. No, Savjet za nacionalne manjine očigledno je smatrao da je bolje da se sadržaj Bošnjačkoga glasa ne objavljuje tako često.
Paradoks je da je upravo Bošnjački glas s novim uredništvom zaradio pohvale svih bošnjačkih (i ne samo bošnjačkih) udruga, a da je novac dodijeljen i onim udrugama i časopisima koji već nekoliko godina uopće ne uspijevaju ostvariti svoje predložene i prihvaćene planove. I umjesto da se oduzme onima koji ne rade, zaustavlja se energija nove redakcije Bošnjačkoga glasa. Miriše na neka stara vremena. Bit će da u Savjetu sjede ljudi koji su davno učili mudrost političkih utjecaja, posredovanja i trgovine.
No, zašto bismo stali? Zato što neka druga nacionalna manjina za jedan broj svojih novina potroši koliko Bošnjački glas za godinu dana? Ili možda zato što netko iz Sabora kupuje utjecaj nekompetentnog zastupnika Bošnjaka financiranjem glasila koje ponekad i ugleda svjetlo dana? Ili možda zato što se pojedini članovi Savjeta vole prijetiti inspekcijom ukoliko se prigovori? Ili možda zato što nas ne vide kao prijetnju jer se bavimo manjinskim pitanjima a ne visokom politikom? Ili možda jer je netko procijenio da je bolje imati neupućene ljude u institucijama i nesposobne urednike u manjinskim časopisima, nego ozbiljne ljude, odgovorne urednike i energiju koja je pokrenula i Manjinsko društvo pisaca, i koji pripremaju pokretanje Manjinskog radija, i žele ujediniti napore svih manjinskih udruga (nasuprot uhodanom i beskorisnom provođenju ‘seminara’ i slanja dopisa Vladi RH).
Mi nastavljamo, objavit ćemo 12 brojeva kao što smo planirali. Manjinska javnost ionako zna u kojim je nekompetentnim ljudima problem i koje su trgovine na djelu.
Čitajte Bošnjački glas među ostalim i zato jer NIJE sufinanciran od strane institucije koja bi trebala znati prepoznati kvalitetu i relevantnost.