Ovonedjeljna liturgijska čitanja veoma su zahtjevna za promišljanje u obliku laičke kolumnice. Psalam 130. kojega sam se u kolumnici (br. 205) letimično dotaknuo nuka me da još pozornije uronim u dubinu iz koje dopire blagotvorna jeka raskajana psalmistova vapaja (1-4): Iz dubine vapijem tebi, Gospodine: Gospodine, usliši glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje, da bismo ti služili.
Pokušaj sabrana razmišljanja o glasu moga vapaja nelagodno me suočava s oporim pitanjem poznajem li tajnovitu dubinu iz koje se izvija taj bogozovni zvuk. Čujem li nešto što vjerotvorno mogu nazvati vapajem? Umijem li usrdno vapiti, svjestan vjeronosne činjenice da je i sâm Isukrst gorko vapio na križu? Umjesto tjeskobna nizanja mučnih pitanja skrušeno priznajem da u posljednjih nekoliko godina suočenosti s postupnim slabljenjem sluha mukotrpno učim blagotvornu lekciju poniznosti u razgaljujuće čujnom timbru krhka vapaja upravljena milostivom Otkupitelju.
Ovih se dana navršilo pedeset godina od stravične zrakoplovne nesreće u kojoj su smrtno stradali nezaboravni hrvatski pjesnik Josip Pupačić (1928-1971), njegova supruga i petogodišnja kći. Završni stihovi potresne, svečanom i bolnom ognjenošću prožete pjesme Moj križ svejedno gori neka nam dočaraju bezvremenu katarzičnost dubinski križonosna vapaja:
Moj križ svejedno gori / nosim ga – moj križ a tvoje ime / Nosim ga, slomljen ma svečan / Puta ne vidim nigdje / Voda po kojoj hodam hlapi / Poda mnom bujaju pare / Moj križ svejedno gori / Odblistava u beskraj tvoje ime / Udaljujemo se / I putujemo prema istoj nepoznatoj zvijezdi / Ti toneš po svome snu / A ja koračam i grcam, i grcam, i gledam / Prema beskraju / Moj križ svejedno gori / Moj križ a tvoje ime
Svemogući Isukrste! Pomozi našim iskrenim vapajima da se uzvinu u sfere preobrazbena smilovanja.
Foto: Nikola Šolić i Srećko Brdovčak Mac