Dragi prijatelju,
oprosti mi što kao urednik ovog glasila neću navoditi tvoje zasluge, nagrade, lijepe riječi važnih i vrijednih ljudi s kojima si surađivao. Uzet ću sebi za pravo i reći nekoliko riječi koje reći moram.
Fasciniralo me Tvoje duhovno traganje. Tvoj prelazak na katoličanstvo obogatio je tvoja traganja za Bogom u Tebi i onim božanskim u svijetu koji si vidio bolje od mnogih od nas. Razgovori s Tobom o Bogu odvodili su nas izvan prostora i vremena. Imati takvog sugovornika bio je blagoslov.
Bio si blagoslovljen i Ti i oni koji su s Tobom mogli dijeliti Tvoja razmišljanja, jer si iskreno i duboko vjerovao kao čovjek islama, da bi jednako otvoreno i duboko zaronio i pronalazio se u porukama Biblije.
Sjećam se kako si odbijao svaku mogućnost da se o Tvom prijelazu na katoličanstvo radi nekakva priča i da se s time izlazi u javnost. Tvoji su motivi bili duhovne prirode. Zov božanskoga u Tebi bio je tako snažan da si se odlučio produbiti svoje osjećaje, svoju intuiciju i svoja znanja o stvarima o kojima je teško govoriti.
Bog je jedan, a ako je tomu tako, svi moramo biti tolerantniji prema traganjima za najboljim i najduhovnijim načinima približavanja njemu. Utoliko u ovom broju, uz oproštaj, nećemo staviti Tvoje divne pjesme, nego Tvoje dvije zadnje ‘kolumnice’ kako si ih zvao šaljući ih nama, tvojim prijateljima.
Neka ljepota, smirenost, duhovnost i poniznost (o kojoj si pisao u zadnjoj kolumni) budu podsjetnik nama koji smo previše zarobljeni onim što vidimo i čujemo.
Na neki način gubljenje sluha (koje smo sa strepnjom svi pratili) bio je ipak znak tvog približavanja trenutku kada ćeš dotaknuti prostore svjetla.
Zadnja kolumnica koju si poslao bila je, kako si napisao, zadnja u tom formatu. Ovozemaljski si posao odradio prijatelju. Vidimo se jednom (možda i uskoro) u tvom ‘novom formatu’.