Bijela je traka u zadnjem ratu (koji je u mnogim dijelovima BiH vođen od strane do zuba naoružanih jedinica protiv nenaoružanog naroda) postala simbolom genocidnih namjera dijela jednog naroda prema druga dva dijela istog tog naroda – naroda istih, teških, poviješću opterećenih sudbina. Bijelim trakama bio je žigosan bošnjački narod Prijedora i okolice. Na isti onaj podmukli način na koji je nacizam ‘čistio’ svoje gradove ali i osvajana područja od Židova – područje Prijedora bilo je ‘čišćeno’ od Bošnjaka. Jedina je razlika bila u tome što su Bošnjaci umjesto židovskih zvijezda nosili bijele trake.
Mitska obećanja, dramaturgija davnih stoljeća, buđenje sposobnosti ubijanja – sve je to bilo dijelom ratnog folklora takozvanih političara, koji su odlučili žrtvovati ime i čast svog dijela vjekovnog bosanskog naroda za neostvarive političke ciljeve. Da bi se onemogućio bilo kakav otpor nesrpskih nacionalnosti, a posebno Bošnjaka, Bošnjaci su morali biti proglašeni neprihvatljivima i srozani na razinu neljudi (jednako onako kako su Židovi morali biti neljudi da bi ih se bez grižnje savjesti moglo slati u plinske komore). Označeni, poniženi, istjerani iz svojih (kasnije opljačkanih pa i zapaljenih) kuća – Bošnjaci su, ako se na vrijeme nisu iselili, završavali u logorima.
Mržnja nikome nije donijela sreću. Može nam se činiti da su profitirali samo domaći piromani (oni koji su podmetnuli ratne požare), no i oni su bili samo instrumenti u geostrateškim igrama proizvodnje mržnje među narodima. Za mnoge su oni i danas (bez obzira na tisuću i nešto godina zatvorskih kazni) heroji, no prava je istina da su oni samo nezrele vođe koje su svoj narod povele prema provaliji.
U konačnici imamo tri nesretne zajednice tjerane lavinom nacionalizma kao jedinog poznatog sredstva za opstanak na zemlji bosanskoj. Ratni sukobi prenijeli su se na polja zakonodavstva, u igre tumačenja dokumenata, opstrukcije rada državnih institucija, ignoriranja razina prava i odgovornosti, odnosno sukobe i navijanja medija i novinara. Tragedije rata svaka će strana znati unovčiti, koristiti u svojim medijima stvarajući nove prostore mržnje i želje za osvetom.
Patnja uvijek vuče olovku na samosažaljive rečenice napisane iz pozicije žrtve. Predati se tom osjećaju i tom diskursu djelomice znači dolijevati vatru na vječno zlo koje spava u svima nama i koje će svaki novi nacionalizam onda uspješno probuditi. Možemo se tako do u beskraj zgražati nad šutnjom onih koji su u Prijedoru i okolici ubijali Bošnjake i Hrvate, zakapali tijela u masovne grobnice, a nakon rata prolazili kraj tih mjesta. Možemo se pitati o njihovoj svijesti i još više savjesti. O životu u strahu. O strahu u njima. Ali…
Ne treba zaboraviti da smo u opasnosti pasti u provaliju komemorativnog bilježenja sebe kao žrtve. Udaranja novog žiga na žigosano već tijelo. Na još jednu smrt. Zato treba reći: Ne dajmo se uspavati komotnošću pozicije žrtvovanog naroda. Ako se ne oslobodimo uloge žrtve u opasnosti smo identificiranja sa zločinačkom stranom i preuzimanja njenih metoda (o čemu sjajno govori i piše Behzad Hadžić, bosanski znanstvenik uključen u niz svjetskih projekata).
Sve zločince, bez obzira kome pripadali, treba kazniti. Time će se skinuti stigma s naroda. Ako se to ne ostvari, otvara se mogućnost poistovjećivanja nekih budućih Srba s Mladićem na isti onaj način na koji je Mladić poistovjećivao Bošnjake s Turcima. Mehanizam je to koji vodi prema bešćutnom ubijanju bez grižnje savjesti.
Budimo Dobri Bošnjani. Kaznimo sve one među nama koji su huškali, vodili, mučili, palili, silovali, ubijali, zakapali u jame, sve one koji ne zaslužuju hodati veličanstvenom zemljom naših predaka, zemljom naših unuka. Budimo djeca duginih boja, djeca koja pamte ali koja su sposobna i oprostiti. Djeca spremna živjeti u bogatstvu različitih vjera i svjetonazora. Dopustimo ponovno da bogatstvo razlika Bosne zaživi u našim dušama.