Azra

Moraš se sav unijeti u posao koji radiš. Ako uspavljuješ sestru moraš se sav pretvoriti u ljuljanje kolijevke, i ne smiješ zaspati prije sestre, jer onda nisi ništa učinio. Ako meteš kuću, budi sav ta metla koja mete, i ne zavlači prašinu među pukotine drvenog poda, nego dobro izmeti to smeće iz njih. Ako pak čitaš knjigu, unesi se sav u njene misli. Zapamti, govorila je mati, nema muških i ženskih poslova. Ima samo poslova koji se moraju svakodnevno obavljati kao što se svakodnevno mora piti voda. I nemoj nikad čekati da ti ja zapovjedim što ćeš raditi – to onda kao da mi nisi uradio. Sam se sjeti što bi bilo vrijedno raditi u kući i u bašči. Nemoj govoriti nema posla. Tko hoće raditi ima posla na svakom koraku. Šteta je besposlen sjediti, besposlen rukama mahati u prazno, pa kad ideš i na počinak valja ti tom glavom mućnuti koje bi sve poslove sutra mogao sebi zadati.

Cijelo bi mi djetinjstvo stalo u onu majčinu rečenicu: Nešto počni, nešto očni, nešto dočni. A to znači istovremeno raditi više poslova. Recimo uspavljujem sestru na rukama, usput nazorim da mlijeko na peći ne pokipi i upravo završavam u mislima haiku: Svakim  otkosom / kosac se pokloni / zemlji.

I samo što sam sestru uspavao i uspio je spustiti u kolijevku, dođe druga sestra i prevrne je. Enver povuče sestru Vahidu za njene čupave kovrče, a i ona njega počupa. Suze im frcaju, ali kose ne ispuštaju. Onda dođe sestra Enisa i zavrne meni uho što nisam pazio na Envera. Ja zavrištim, a ono se moje jadno uho jedva nekako odvrti u prvobitni položaj. Husejin me ne može braniti jer je on na školovanju u Sarajevu. I dok Enisa zadovoljno šuti i misli kako je najbolje prošla, Majka i nju za svaki slučaj dobro pucne po guzici da se ne bi previše umislila, tako da se i ona od sveg srca rasplače zajedno s nama. Pa opet sve krene ispočetka: Enisa mete kuću, ja ljuljam Azru, Enver čuva Vahidu, a Vahida čuva svoju kosu od Envera. Ali Azra neće spavati. Što je više ljuljam, njoj oči sve veće. Obožava da joj se pjeva. Nju pjevanje ne uspavljuje, već ju razbuđuje. Molim Boga u sebi samo da već jednom zaspi, jer ako je uspijem uspavati, Majka mi je obećala da se mogu malo poigrati s drugovima ispred kuće. Gledam sestrine duge trepavice i pomišljam kako bi dobro bilo kad bi na njima bio neki ciferšlus, pa da ga samo povučem i cak: velike plave oke moje sestre Azre zašle bi iza trepavica. Ali njene me velike plave oke gutaju kao da su se tek sad probudile. Nema mi druge nego je uzeti na ruke i nosati. Moram je dugo na rukama ljuljati kako bi konačno zaspala. I kad u mom naručju dobro učvrsti san, kad se već toliko navikne na kucanje moga srca misleći da je to njeno srce, tek tada zapravo dolazi onaj kritični trenutak: kako sestru spustiti u kolijevku, a da se ne probudi. I najmanja neopreznost može sav moj trud vratiti na početak. Kada sam i to, o hvala Bogu, uspješno obavio, Mati mi došapnu: sad još samo istjeraj muhe iz kuće i ti si onda slobodan za igru. A tjerati muhe isto je što i skupljati buhe u kutiju šibica, jednu ubaciš, druga iskoči van. Samo što je to kod muha obrnuto: jednu istjeraš, druga ti sama dođe. I ne pita je li slobodno, nego leti, leti i pravo Azri na nos. Moraš je sasvim nježno otjerati, nježno mahati krpom po zraku, nježno se šuljati … Ne daj Bože da je mlatneš – sve opet ispočetka.


foto: Srećko Brdovčak Mac
 

Pranje rublja

Osnovno pravilo moga djetinjstva bilo je: prvo rad, pa onda igra. Igru je trebalo zaslužiti. Igra je zapravo bila nagrada za rad. Zahvaljujući Majci moj odnos prema radu poprimio je radost igre. Svaki posao može biti velik ako ga radiš zdušno i od srca. Možeš čistiti govna i imati čiste ruke, a možeš opet brojati zlato i imati prljave ruke.

„Enes pere rublje. Enes je curica!“  zadirkivali su me moji vršnjaci dok sam drvenom palicom ispirao veš pod slapom šumskog potoka. Čak su me i žene, koje su sa mnom prale haljine, ismijavale i zadirkivale uz uspaljen kikot. Moji školski drugovi dijelili su s njima tu zluradost na zadovoljstvo cijelog susjedstva, no ja sam mirno nastavljao udarati palicom po rublju – niti sam pojačavao udarce, niti sam ih smanjivao. Ponekad bih samo podigao glavu, pogledao ih kiselim smiješkom i nastavio raditi svoj posao, znajući da ga radim za svoju bolesnu Majku. Udarajući drvenom palicom po gaćama i košuljama, na trenutke bih pokušao nadjačati uspaljeni kikot, no brzo sam odustajao od te namjere bojeći se da bih mogao potrgati ionako već dotrajalo rublje. „A svaki posao valja privesti kraju i na svoje i na opće zadovoljstvo, nikako na štetu. Ničiju.“ –  govorila je Mati.

 

Gluhe doline

Imao sam veliku sreću dobiti posao kod Safeta, službenika Šumske uprave, kojem je povjereno izabrati sedam najboljih radnika za čišćenje korova oko mladih borovih sadnica. Safet je čovjek srednjih godina, suhonjav i povisok. Sav se uvija i izvija kao ona indijska kobra iz košare, samo što njemu pri tome vlastiti glas služi kao frula. Lice mu je sve premrežano mladežima, a ispod naglašenih prosijedih obrva svako malo zažmirkaju mu zelene oči, kao da su ovog časa ulovljene u toj mreži od mladeža i bora.

„Ti si još premalen za ovaj posao, a i žgoljav si brate“ kaže mi Safet dok odmjerava nas dvadesetak postrojenih, koji jedva čekamo biti izdvojeni za posao.

„Sve je na meni mišica, žila i kost. Pipni me! Nisam žgoljav, nego sam žilav i koščat!“ pa podigavši majicu i udahnuvši duboko zrak počnem dah čas dizati u grudi, čas ga potiskivati naniže rezbareći njime trbušne mišiće, te tako sav napiren ko puran ne ispuštajući daha, prostenjem glasom: „Pipni, slobodno! Pipni ovaj kameni trbuh, ova kliješta od ruku.“

„Pipo ja tebe ili ne pipo, na tebi nema mesa brate“ smije se Safet, ali se ne smije zlurado, nego se smije nekako čisto, od srca. I cijela skupina u istom tonu prihvaća taj njegov dobrohotan smijeh. Ja naravno, zahvaljujem tom dobrom trenutku i brzo dodajem: „Kad bi na orlu bilo mesa, ne bi oro bio oro, neg bi oro bio horo.“ i ne čekajući da se smijeh smiri odmah samouvjereno nastavim: „Ja poznam svaku stopu šume u kojoj ćemo raditi. Znam čak i Gluhe doline. Tamo sam bio najmanje sto puta.“ Volio bih da sam mogao vratiti te riječi koje sam rekao, ali gotovo je – okliznule su se niz jezik.

Gluhe doline u dubini Ključkih šuma bile su poput onih vrata iz bajki koja se ne smiju nikako otvarati. Kako ja spomenuh Gluhe doline, Safet se trznu pa sav uzvijori svilenim glasom: „Ako si već bio tamo, reci mi zašto se one zovu Gluhe doline?“

„Zato što jedu riječi. Što god kažeš, ne čuje se – nema jeke. Tamo su i brda i drveće i zrak poput spužve – upiju ti glas prije nego što ga ispustiš iz sebe.“

„Gluho bilo, gluho bilo“ ponavlja Safet, a to znači: ne čulo se nigdje to što govoriš. U tim riječima gluho bilo, on upravo sasvim nesvjesno razotkriva samu srž značenja imena Gluhih dolina. I dok me tako gleda Safetu najednom umuknu glas, no glava mu se i dalje nastavi kretati, te mi je sav sličio na sito koje samo u sebe prosijava neku pobožnu šutnju, ugodnu i toplu, daleku od svake sumnje. Brzo me rukom povuče među onu šestoricu izabranih sretnika za posao, dok lijevom, ko slomljenim krilom, odmahnu prema ostatku skupine – a to je značilo da je broj popunjen i da više nikoga neće primiti.

 

(nastavlja se)