Bijes je, kaže Sloterdijk, prva riječ europskoga pripovijedanja. Riječju Bijes započinje Homerova Ilijada. U prvom stihu Ilijade, koji započinje riječju bijes, spominje se i navedeni mit. U tom bijesu, u toj ljutnji, srdžbi, Sloterdijk prepoznaje matricu poistovjećivanja s „objavom Božjega nasilja“. Biti bijesan (pojednostavljeno do razine uličnoga govora), znači biti blefer i glumiti Boga. Netko obzirniji rekao bi da to znači da netko u sebi osjeća Božju prisutnost. Ili možda želi da to netko tako doživi? Gledajući danas posredstvom sredstava za umnažanje mržnje izravne prijenose ratova ili terorističkih napada, slušajući bijes i s istoka i sa zapada, ne možemo se ne sjetiti Božjega bijesa, koji je očito bio opravdan, jer je naš mali ljudski bijes samo pokušaj vlastitog obogotvorenja.

Ja sam bijesan, dakle ja sam u pravu!

Ja sam bijesan jer su me svojim nepoštovanjem povrijedili onako kako su povrijedili Boga.

Ja sam bijesan i imam pravo svoju božansku povrijeđenost umiriti nekim bespilotnim letjelicama, nekim novim ratom ili nekim novim terorističkim činom.

Sudjelovanjem u osjećaju bijesa čovjek sudjeluje u pokušaju obogotvorenja. Na djelu je preuzimanje uloge koja nije pisana za ljude. Izvor je to nesreće i nesreća. Dakle, onako kako su antički junaci u svom bijesu osjećali božansku prisutnost, na gotovo identičan način lideri državnih terorizama i terorizma skupina i pojedinaca umišljaju da su iznad, da su bogomdani, da su drukčiji, civiliziraniji…

Glumljenje Boga nekad se umnažalo mitovima. Bijes se epovima, usmenom predajom širio od uha do uha. Ušao je u mentalne sklopove i načine ponašanja. Danas imamo sredstva umnažanja mržnje, koja su milijun ili milijardu puta snažnija od usmenog oblikovanja mentalnih matrica u čovjeku. Zato Sloterdijk kaže: „Gdje god se nasilje citira i prikazuje, nasilje kao citat i slika o moći sudjeluje u igri. Njezin je pripovjedač uvijek i njezin saveznik. Njegov je kroničar suigrač, njegov kritičar partner, njegov slikar izaslanik. Tko priopćava nasilje i sam ga dijeli.“

…

Poput autoritarnoga muža, autoritarno ustrojena globalna zajednica uvijek će osuđivati objekte na kojima se iživljava (koje eksploatira). Onako kako u nekim plemenima u Somaliji otac kćeri (da bi osnažio svoj klan) raspolaže njihovim životima – tako i autoritarne političke zajednice svoje neokolonijalne interese realiziraju udjeljujući rat i mir.

Edgar Morin piše: „engleski i francuski ali i njemački i portugalski kolonizatori bili su osobito razuzdani u Africi. Andre Gide je za svoga putovanja u Kongo zabilježio da crnci gotovo kao robovi rade na izgradnji pruge koja je Kongo povezala s oceanom. To kolonizatorsko, krajnje brutalno barbarstvo u Francuskoj će se nastaviti očitovati i usred 20 stoljeća kako svjedoči masakr u Setifu koji se dogodio posljednjega dana rata 8. V. 1945. kao i brojni zločini i pljačke počinjeni za rata u Alžiru.“

Ono božansko kao da se usidrilo u ono zapadno (europocentrično ili europo-amerocentrično). Bijes se umnaža sredstvima umnažanja bijesa. Na djelu je narcizam koji iza medijske zavjese, deklariranih stajališta o jednakosti svih ljudi, razvija vrlo nijansirane oblike rasizma (govorilo se i govori se o obojenima, imigrantima, crnim Europljanima…).

Uvijek iznova, hodnicima rimskih, turskih, franačkih, španjolskih, američkih dvorova, odjekuje: „Nismo isti!“ Riječi su to koje su svjesno ili nesvjesno upotrebljavane za kolonizatorsko, osvajačko, u osnovi necivilizirano pljačkanje drugoga, odnosno onih koji ‘nisu na istoj razini’. Kako bi s Kurdima izašli na kraj u uspostavljanju/iscrtavanju vještačkih granica nakon Prvoga svjetskog rata, Britanci su upotrebljavali kemijsko oružje. Poznata je Churchillova izjava: „Ne razumijem ta snebivanja oko upotrebe plina. Strogo se zalažem za upotrebu otrovnoga plina protiv neciviliziranih plemena.“

Iz teksta Kadriranje islama objavljenog u zborniku Islam i mediji, Zagreb 2020.