Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se 10. prosinca, na dan kad je godine 1948. potpisana Opća deklaracija UN o ljudskim pravima, čime je prvi put u povijesti čovječanstva priznato pravo svih ljudi na život, slobodu i sigurnost bez ikakvih razlika, a pod geslom da se „sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“. Sva bića bez iznimke. Time Deklaracija ističe osnovna ekonomska, socijalna, kulturna, građanska i politička prava za sve jednaka, a temelji se na tekovinama Francuske revolucije i njene Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. Francuska građanska revolucija započela je 1789. godine, njome je ukinut feudalizam i uspostavljeno građansko društvo i uveden princip općeg uključivanja te postavljen pojedinac kao osnovni politički subjekt. Pojedinac i samo to, a ne još i pripadnik određene nacije, vjere, rase, spola, dobi i sličnog. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina važan je dokument u povijesti čovječanstva, jer ona je postala simboličkom osnovom modernog društva. Deklaracija UN-a prihvaćena je u mnogim zemljama u svijetu i Republika Hrvatska je njena supotpisnica.

Ali, prema javno dostupnim objavama Ureda pučke pravobraniteljice, građani RH imaju pritužbe na diskriminaciju u područjima rada, zapošljavanja, javnog informiranja i medija, te pravosuđa i uprave, najčešće radi nacionalnog podrijetla, vjere, dobi.

Pitanje jednakosti, diskriminacije, isključivosti uvijek je prisutno u svim društvima bez obzira na proklamirane vrijednosti, pa tako i u hrvatskom društvu, a jednako tako i u Europi. Uostalom, Hrvatska je godine 2013. i službeno postala dijelom te Europe, kojoj je oduvijek pripadala, kako se voli isticati. Što je s ljudskim pravima u Hrvatskoj i u Europi? Ako nikako drugačije, možemo se to zapitati barem na Međunarodni dan ljudskih prava.

 

Nelagoda spram islama

Iz medija nam svakodnevno stižu vijesti o diskriminaciji i neprihvaćanju različitih, primjerice migranata koji u velikom broju pristižu i iz neeuropskih zemalja. Velika i tolerantna Europa, carstvo demokracije koje ima i na izvoz (jer ona je, uz SAD najveći izvoznik demokracije) već se godinama suočava sa svojim strahovima o ugroženosti vlastitog opstanka, ugrozi od kulturno ne pripadajućih „europskom podneblju“ kako se voli isticati. Taj inače meteorološki, geografski pojam ovdje se rabi da bi se istaknule ne klimatske, već kulturne, nacionalne, vjerske i rasne osobitosti naroda vezanih za određeno tlo, ali o sprezi naroda i tla nećemo sad. Suvremena, ako ne i najveća je nelagoda spram islama, toliko i „korijenski“ različitog od stare Europe kako se voli isticati, koja kako se čini s „uljezima s Istoka“ ratuje već stoljećima. U našim krajevima, u narodu još uvijek je prisutna nelagoda spram turskih osvajanja u srednjem vijeku. Kad se spomene nešto s Istoka, onda je u svijesti mnogih slika mrgodnog vojnika, s čalmom na glavi, mrkog pogleda iznad nakostriješenih brčina i sabljom koja se vuče po kaldrmi.

Nervoza spram islama u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, pojačana je nakon već povijesnog terorističkog napada na tornjeve Svjetskog trgovinskog centra (WTC), 11. rujna 2001. godine. Nastavljena je s godinama obilježenim porastom nasilja, ali i sve većim migracijama iz islamskih zemalja, čime u Europi sve više raste strah od muslimana na europskom tlu, definirane kao islamofobija. Hrvatska se, u skladu s povećanjem broja uskladila s „europskim vrijednostima“, recimo točno – s neprihvaćanjem različitosti, drugog. Nelagoda spram muslimana temeljena je prije svega na vjerskoj netrpeljivosti a onda i rasnoj, iako se javno proklamira kulturna različitost, uz često spominjanje „civilizacijskog nesklada“, ma što to značilo. Uz novije društvene procese veže se i panična ideja neprikladnosti i ugroze europske kulture i europskih vrijednosti.

A koje su to vrijednosti? Najveće dostignuće europskog društva upravo su demokratske vrijednosti, tolerancija, jednakost, proklamirane prvi put u Deklaraciji o pravima čovjeka u građanina iz godine 1789. artikulirane u krvavim zbivanjima za Francuske revolucije. U Deklaraciji, usvojenoj od strane francuske Narodne skupštine 26. kolovoza 1789. godine, ugrađeni su prosvjetiteljski ideali temeljeni na ideji prirodnog prava čovjeka utemeljenoj još od antičkih filozofa. Ono što sadrži deklaracija UN-a iz 1945. godine, rezultat je evolucije čovjekove misli i ljudskih odnosa kroz povijest i nije slučajno da je donesena upravo nakon Drugog svjetskog rata u kojem su činjene nevjerojatne okrutnosti i masovna ubijanja. Gledajući sve to, moramo se zapitati koja je svrha ljudskog postojanja u tako raznolikim oblicima, od dobrote i ljepote, do mraka i smrti. Je li to logika razvoja, učenje uz brojne pokušaje i pogreške? Pitanje na koje je teško odgovoriti, nosi li čovjek u sebi „klicu zla“. Ipak, vjerujemo u demokraciju ma kakva ona bila i u sposobnost tolerancije ugrađenu u svako ljudsko biće. Svi smo mi građani svijeta samo je pitanje tko to zna, a tko tek naslućuje ili se bori protiv toga čuvajući svoju malu isključivost. Uslijed sve veće globalizacije, razvoja komunikacija, kretanja ljudi i migracija, svijet postaje veliko ali i sve manje selo. S vremenom će budućim naraštajima biti smiješno čitati i čuti o tome kako su se nekada narodi gorljivo i često gložili i branili neku svoju „samoopstojnost, samobitnost neke svoje „uljudbe“.

 

Vrijedne poruke tolerancije

U novije vrijeme Europa se uslijed učestalih napada militantnih grupa koje javno deklariraju da je nasilje koje čine u prilog islamu, sve više suočava s poistovjećivanjem islama s islamizmom. Usprkos vrijednostima kojima se diči Zapad, raznim danima tolerancije, ljudskih prava, mutlikulturalnosti, interkulturalnosti i sličnih blagodati civiliziranog suživota, nelagoda spram islama ne jenjava. Za militantne skupine koje izvode terorističke napade po svijetu karakteristično je da je religija ključni legitimirajući faktor opravdanja za nasilje. I samo to, iako to što čine nema puno veze s religijom u čije ime nastupaju. Iako se čini da je religija moćna pokretačka snaga nasilja, uzroke tog stanja treba tražiti puno dublje, u političkim, društvenim, ekonomskim nepravdama, društvenoj i političkoj marginalizaciji kroz dugo povijesno razdoblje.

U ime islama, poklič je militantnih perjanica novih „revolucija“. U ime islama, ali u stvarnosti – protiv njega. Teroristički napadi naročito kod neupućenih u osobitosti drugih, različitosti, u široj javnosti stvaraju osjećaj nelagode i straha, što i jest svrha i „poslanje“ terorizma. Stvaranje osjećaja nesigurnosti služi destabilizaciji društava i određenim političkim ciljevima. Islamizam, politički islam, poistovjećuje se s islamom. Stoga ugledni muslimani diljem svijeta mahom osuđuju terorističke napade počinjene „u ime islama“, jer u stvarnosti oni su protiv temeljnog poslanja islama. Teroristi u svijesti širih slojeva time ocrnjuju islam te formiraju opće mišljenje da su „svi oni isti“, ti muslimani, pa otud i veliki dio nelagode spram gradnji džamija u krajevima koji većinom pripadaju kršćanskom miljeu.

Nevoljkost Europe spram muslimana pokazuje se u otporu izgradnji džamija i u nekim gradovima u Hrvatskoj. Čini se da je „starosjediocima“ teško prihvatiti da se etnička slika svijeta mijenja, da ljudi danas i uslijed ratova, ali i pogoršanih životnih uvjeta u nekim dijelovima svijeta, ili samo iz razloga potrage za promjenom sele češće nego prije, iako je migracija uvijek bilo.

Zato je vrijedna poruka pulskog gradonačelnika svojim sugrađanima, koji su se pobunili protiv izgradnje Islamskog centra, poruka građanima da ne budu u strahu: „Smirimo se, stavimo loptu na zemlju. To su ljudi koji među nama žive desetljećima, a velik je broj vjernika rođen u Puli. Budimo tolerantni i nemojmo širiti predrasude. Sve će biti u redu.“