Iz daljine se ponekad stvari bolje vide. Pogledu se tada otkriva širi horizont, a nevidljivim oku postaju nevažni detalji za koje se u pravilu uhvate oni koji su preblizu. Detalji (premda je ponekad sve u njima) zavode i stvaraju labirint. Ako se u njima ne traga za cjelinom, oni vrlo brzo postaju ukras na zidovima koje su sami izgradili.

Korpus Bošnjaka/Muslimana/Bosanaca u Hrvatskoj puno je veći od broja popisanih Bošnjaka, a broj Bošnjaka veći od broja Roma (premda naš premijer ima drukčije informacije). No taj je ‘korpus’ podijeljen uzduž i poprijeko i ne nazire se u skoroj budućnosti mogućnost zajedničkog, politički osviještenog nastupa.

To je donekle i razumljivo jer u eroziji politike i u trgovačkim povezivanjima zainteresiranih za saborsku kost bačenu među bošnjačke (i druge) udruge – mnogi će Bošnjak/Musliman/Bosanac poželjeti živjeti na miru daleko od cirkuskih točaka pojedinaca, udruga i stranaka. Neće dakle uspješna biti nijedna organizirana aktivnost koja bi išla u smjeru političkog snaženja tog bošnjačkog korpusa, ako akteri scene ne počnu otvoren, konstruktivan i iskren dijalog koji zainteresiranog promatrača neće boljeti, nego u kojemu će moći uživati..

Čini se pak da nam umijeće razgovora danas ponajviše nedostaje.  Taj nedostatak je simptom je svih vrsta nezrelosti. Psihološki, ekonomski, socijalno, emocionalno, moralno, pa i politički nezreli ljudi ponašaju se poput gledatelja koji na ogromnom ekranu vide samo jedan detalj – u pravilu onaj koji korespondira s njihovim nedostatkom.

Zapadnoeuropska civilizacija počiva na temeljima starogrčkih znanja i umijeća razgovaranja. Kroz razgovor smo kao ljudi dolazili do pojmova pomoću kojih smo pokušavali graditi sve uljuđenije zajednice ljudi. Zato se uvijek iznova (i mi Bošnjaci/Muslimani/Bosanci) moramo pitati o vlastitoj sposobnosti slušanja i razumijevanja.

Možemo dakle biti politički snažniji ako budemo zreliji i od nezrele političke okoline koja nas određuje i nerijetko tjera na bolne kompromise, a to je vrlo, vrlo teško.

Možemo više surađivati, ali su za to potrebni ljudi koji surađuju. Zasad su udruge na razini malih smiješnih feuda, s tendencijom daljnjeg raspadanja na još manje feude. Bolest foteljaštva i predsjednikovanja kronična je bolest bošnjačkog korpusa u Hrvatskoj, a teško da je bolje i s drugim nacionalnim manjinama.

No ne treba sve gledati crno. U mraku se svaka svjetlost pa i ona najmanja dobro i daleko vidi…