KRALJICA TROTOARA / MILE KITIĆ
“Puklo nebo iznad grada / Ja baš tada mili bože / Prvu ljubav sretoh tu na ulici / Mokru do kože / Otkad video je nisam ko da prošla su dva veka / Nije više curica sad je žena, nekoga čeka.”
Prva strofa je narativno potpuno jasna i ne zahtijeva dodatno tumačenje; pored toga, ona nam svojom izrazitom jasnoćom olakšava da razbistrimo i predstojeće stihove prekrivene semantičkim zastorom:
“Moja prva ljubav moj prvi pređen most / Moja prva ljubav moja nevinost / Moja prva ljubav sada svetom hara / Postala je kraljica trotoara.”
Lirski subjekt je sreo svoju prvu ljubav za koju vezuje svoj “prvi pređen most”. Da li to znači da je lirski subjekt po prvi put odlučio preći most zbog ljubavi, odnosno zbog svoje drage koja je bila na drugoj strani obale, možda nekog podijeljenog grada (npr. Mostara)? Ili je prva ljubav sama po sebi bila patnja koju je lirski subjekt nekako uspio premostiti, pa je pređeni most značio prevazilaženje prvih ljubavnih problema? Kada pročitamo i posljednju strofu potonja mogućnost se čini vjerovatnijom zbog stiha “da me gleda nije smela”, što kod njegove drage otkriva prisustvo određene krivice, iz čega dalje proizilazi da se među njima ipak zbilo nešto problematično.
U narednom stihu lirski subjekt za svoju prvu ljubav veže i svoju nevinost, a budući da iz prve kitice saznajemo da je u to vrijeme njegova draga bila tek ‘curica’, postaje nam jasno da je to bila samo infantilna ljubav, koju je ‘krasila’ vjerovatno obostrana nevinost – kako njegova, tako i njezina. Međutim, ukoliko pogledamo spot pjesme, postaje vidljivo da je njegova prva ljubav ‘daleko od curice’ i da je on vjerovatno samo tako od milja zove. U tom slučaju, otvara nam se i mogućnost da lirski subjekt kroz sintagmu “moja nevinost” zapomaže, jer njegova prva ljubav je ipak mogla nešto učiniti povodom toga, a ona ga je ostavila nevinog, da se sam snalazi u “ovom svijetu stradanja”, da upotrijebimo izraz bh pjesnika, Halida Bešlića.
Bilo kako bilo, naredni stih: “moja prva ljubav sada svetom hara”, ukazuje na to da je sada nevinost njegove ‘prve ljubavi’ itekako upitna; jer svijetom obično ne haraju nevini ljudi; dok stih kojim refren završava: “postala je kraljica trotoara”, svojom snagom dodatno proširuje semantičko polje cijele pjesme.
Šta treba da znači to što je njegova “prva ljubav” postala “kraljica trotoara”? Ne bi li to trebalo značiti da gospodari i vlada prostorom trotoara, ali na koji način? Možda je samoinicijativno okupirala trotoar i na njemu naplaćuje parking? Ili, ako to već nije slučaj, budući da je kraljica, trebala bi makar biti superiorna u odnosu na ostale koji s njom dijele prostor trotoara. Ali kako? Čime se ona zapravo bavi? Prosjačenjem? Prostitucijom? Krađom? Na trotoaru ilegalno prodaje duhan / narkotike / pirotehnička sredstva? Ključ za odgovor na ovo pitanje mogle bi da sadrže prva i posljednja kitica.
“Da se pravda nije htela / Već dva dana nije jela / Vreme loše, ali ipak drago joj što me je srela / Oči njene nisu sjale, da me gleda nije smela / Cigaretu nije htela, uzela je, uzela je samo dim.”
Stih “da se pravda nije htela”, razumljiv je sam po sebi. Pravdanje je čin inferiornih, nedostojan kraljice. Međutim, pomenuti stih takođe konotira da se ‘kraljica’ bavi nečim za šta bi trebala/mogla da se pravda, ali neće. Šta bi to moglo biti? Iz refrena smo saznali da je ‘kraljica’ predstavljala nevinost lirskog subjekta, ali da “sada svijetom hara”. Iz uvodne strofe da na trotoaru “nekoga čeka”, sve upućuje na to da se ‘kraljica trotoara’ bavi prostitucijom. Zato na trotoaru provodi najviše vremena; trotoar je njezina recepcija. A to što “već dva dana nije jela”, otkriva da njezin biznis trenutno baš ne cvjeta. Zašto? Stih iz prve kitice: “otkad video je nisam ko da prošla su dva veka”, može značiti da je već ostarjela. A prostitucija traži, ili makar preferira, mladost, pa je bez zadovoljavajućeg prometa. Međutim, trebalo bi odbaciti ovu pretpostavku, jer ona je ipak kraljica; što bi trebalo značiti da drži visoku cijenu i da pažljivo bira korisnike svojih usluga. Zato je vjerovatnija mogućnost da je prva ljubav lirskog subjekta prostitutka sa principima, koja će rađe gladovati dva dana, nego uslužiti bilo koga.
S druge strane, lako je uočiti da je naš lirski subjekt potpuno liberalan; on niti u jednom trenutku svoju prvu ljubav ne osuđuje, niti joj bilo šta zamjera. Čak šta više, još uvijek mu je privlačna; što nam najbolje razotkriva stih na samom kraju: “cigaretu nije htela, uzela je, uzela je samo dim”. Zašto je uzela samo dim? Ako se vratimo na stih “već dva dana nije jela”, lako ćemo razumjeti. Teško je pušiti na prazan želudac. Međutim, mnogo bitnije pitanje jeste – zašto joj lirski subjekt uopšte daje da povuče dim iz njegove cigarete; kao i zašto je njegova kraljica, i pored toga što nije jela dva dana, uopšte i taj jedan dim povukla? Dati nekome cigaretu iz usta / nekome uzeti cigaretu iz usta, ipak, barem donekle, predstavlja intiman čin. To nas navodi na zaključak da lirski subjekt i njegova prva ljubav ponovo žele uspostaviti intimnu konekciju. Iz posljednje strofe saznajemo da je njoj drago što ga je srela, a posljednji stih nam otkriva da je zbog tog slučajnog susreta dragost obuzela i našeg lirskog subjekta; što nas ne treba čuditi, jer njegova prva ljubav sad je ipak ‘žena, kurtizana, kraljica’, koja svijetom hara, a ni on – lirski subjekt, nije izvan tog svijeta.
VRAĆAM SE MAJCI U BOSNU / HALID BEŠLIĆ
“Samo za tebe Beograđanko mala / Samo za tebe što nikad nisi znala / Samo za tebe i ljubav tvoju zanosnu / Vraćam se majci u Bosnu.”
Lirski subjekt direktno se obraća svojoj dragoj ne osjećajući potrebu da bilo šta dodatno objašnjava, jer mu je jedino stalo da ga razumije ona, voljena žena – “Beograđanka mala”.
Na prvi dojam riječ je o jednostavnim stihovima, na drugi, takođe, ali ako se stihovlje sagleda pažljivije iz njihovog međusobnog odnosa izvire čitavo mnoštvo mogućnosti i značenja.
Prvo što primjećujemo je repetiranje sintagme “samo za tebe”, dakle, lirski subjekt je potpuno jasan – sve što čini je samo za nju “Beograđanku malu”, i tu nema nikakve dileme. Ali, već u drugom stihu, nedorečenost počinje da rasplinjuje semantičke mogućnosti. “Samo za tebe što nikad nisi znala”, šta nije znala? Matematiku, historiju svoje zemlje, izbaciti đubre iz stana, razviti pitu, umjereno piti, za koga glasati… ostaje nepoznanica; kao i uostalom – zašto (nikad nije znala)? Zato što je mala? Maloljetna? Malog intelektualnog kapaciteta? Emotivno nerazvijena? Ne mora biti! Jer lirski subjekt joj najvjerovatnije samo tako tepa – “Beograđanko mala”.
Ništa manje bremenita značenjem nisu ni dva naredna stiha. “Samo za tebe i ljubav tvoju zanosnu / Vraćam se majci u Bosnu.” Dakle, samo za nju i njezinu ljubav zanosnu on se vraća majci, ne zbog sebe, nego isključivo zbog nje, u Bosnu. Ali zašto? Može biti više razloga:
Lirski subjekt ne voli svoju majku ili je voli, ali da se njega pita nikad joj se ne bi vratio, jer ipak najviše voli biti uz svoju dragu, ali budući da to od njega traži upravo ona – “Beograđanka mala”, on je ipak spreman na tu žrtvu – vratiti se majci za ljubav svoje voljene (koja na tome insistira možda zato što najviše voli kad je on daleko od nje – u Bosni kod svoje majke).
I na kraju, možda vjerovatnija mogućnost, lirski subjekt je svjestan vlastitih slabosti i svog štetnog, destruktivnog uticaja na “Beograđanku malu”, ženu koju zapravo najviše obožava; ali sasvim mu je jasno (možda zbog nekih poroka koji su jači od njega i njegovog superega) da je nepopravljiv; on samo za nju, kako bi spasio nju od sebe (tj. od svog štetnog uticaja i samim tim nesretnog života) podnosi svoju žrtvu i vraća se majci u Bosnu. Dakle, nikom drugom nego majci. Zašto baš majci? Zašto se ne vraća nekoj drugoj ženi? Vjerovatno zato da kod svoje drage ne bi izazvao ljubomoru i samim tim kako bi njegova žrtva bila potpuna.
LJILJANI / HALID BEŠLIĆ
“Sve sam ti dao / U ovom svijetu stradanja / Sve sam ti dao i prosjak post’o / Pijanac bez nadanja”.
U prvoj strofi lirski subjekt nas uvodi u svoj svijet, koji za njega predstavlja svijet stradanja – sve je nekom dao, postao prosjak, a uz sve to i pijanica. Lirski subjekt prosi da bi mogao za šta kupiti alkohol i kao takav nema čemu da se nada, jer nije u stanju čak ni da se napije za svoje pare, nego pije uz pomoć sadake.
“Poljem se širi miris ljiljana / Miriše cvijeće ko moja dragana / A male laste s juga dolaze / Ko da mi ljubav tvoju donose”.
U drugoj strofi već možemo naslutiti da je taj neko, kome je lirski subjekt sve dao, draga; i da je njome potpuno opsjednut. Ljiljani mirišu ko njegova dragana, a ne obratno; potom ima osjećaj da mu male laste s juga donose njezinu ljubav, ali svjestan je da, vjerovatno od alkohola, već počinje da halucinira.
“U ovom gradu ja nemam nikoga / Umrijeću dušo ako si njegova / Neka te prate stotine tambura / Umrijeću dušo na tvojim rukama.”
U trećoj strofi nam lirski subjekt razotkriva ne samo da pati od neuzvraćene ljubavi, nego da je uz to i potpuno asocijalan. Ali, iako je draga u naručju drugog, on pjeva da će umrijeti na njezinim rukama; čini se da halucinacija sve više uzima maha.
“Ja ništa neću / Što sam ti dao od srca / Ja ništa neću / Jer ne znam da li si / Žena il’ svetica.”
I najzad, u petoj strofi, lirski subjekt, direktno se obraćajući svojoj dragoj, kazuje da ništa neće nazad što joj je dao od srca, jer se, po svemu sudeći, boji da ona nije svetica. Lirski subjekt jednostavno ne želi da rizikuje i srlja, jer ukoliko bi se ispostavilo da je draga svetica, sve bi ga moglo koštati daleko skuplje – njegov “svijet stradanja” mogao bi se protegnuti čak i do ahireta.