Preskoči na sadržaj
BNZH

O Bosni i o zavičaju, predstavljena knjiga profesora Šaćira Filandre

Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, u suradnji s Medžlisom Islamske zajednice Zagreb, u okviru tribine dr. Sulejman Mašović, 5. 11. 2026. godine, predstavili su knjigu autora Šaćira Filandre „Moj zavičaj u svjetskoj povijesti. Igra identiteta“. Program se održava u okviru manifestacije Dani bošnjačke knjige u Zagrebu uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine RH.

 Predstavljanje je, razgovorom s autorom, moderirao Irhan Pašović, uz sudjelovanje Seada Berberovića.

 Uvodno je profesor Berberović zahvalio profesoru Šaćiru Filandri na doprinosu Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske od njene revitalizacije 1997. godine, pa cijeli niz sljedećih godina u simpozijima i predstavljanju izdanja BNZH, kako ovdje u Hrvatskoj, isto tako i širom BiH.

– Pitanje koje je možda najvažnije za promociju nekog djela, nekog rada – zašto profesore baš ovakva knjiga? Što vas je inspiriralo da kreirate ovakvo djelo i koji je vaš motiv? Označava li zavičaj u naslovu samo lokalno mjesto, ili se može odnositi na cjelokupnu BiH, bošnjački narod i kontekste koje vi opisujete u knjizi? – upitao je Pašović.

– Znanje koje čovjek ima, koje je u osnovi Božji dar, ono nosi u dimenziju moralne odgovornosti. Ako imate znanje, odgovorite glede tog poklona i to trebate da dijelite sa drugima, rekao je Filandra i nastavio:

Sve je na neki način počelo davne 1982. godine, to je za mene važna godina, bio sam na drugoj godini studija filozofije, kasnije sam filozofiju odlično i magistrirao i doktorirao i više se akademskom filozofijom više nikada nisam bavio, baš zbog bošnjačkog i bosanskog pitanja.

U prvom broju časopisa Zaklade Ive Andrića u Beogradu objavljena je doktorska disertacija našeg nobelovca, koja za njegova života nije bila objavljivana – ta disertacija je značajna zbog toga što je tada u Sarajevu, 80.-tih godina, kružio, izvučen na šapirografu tekst Šukrije Korutovića, našeg starog kulturnog radnika, o slici Bosne u djelu Ive Andrića – slika Bosne, Bošnjaka, islama u djelu Ive Andrića krajnje po nas negativna, netočna i neistinita. O tome Andrić nije dao da se išta zna i to je skrenulo moju pažnju na pitanje Bosne i na pitanje njene recepcije.

Drugi događaj – moj profesor Mohamed Filipović, poznat pod nadimkom Tunjo, bio je član uredništva enciklopedije Jugoslavije ovdje u Zagrebu. Dolazi on na nastavu avionom, jutarnjim letom iz Zagreba u Sarajevo i jedno jutro ljut postavlja retoričko pitanje, kako je moguće da Njegoš crnogorski vladika bude srpski pjesnik, kako je to moguće? I to je kod mene otvorilo pitanje identiteta.

Naravno, kad je moj zavičaj u pitanju, to je područje južne mediteranske Hercegovine, neki fini trokut od Ljubuškog do Stoca i ovamo do Mostara – to je prostor koji omeđuju tri naša stara grada, Počitelj s jedne strane, Blagaj s druge i s treće strane Stolac. Između je ogromna visoravan s koje i ja dolazim. To područje je dalo izuzetno veliki broj vrlo značajnih ljudi, s čijim biografijama sam u osnovi, moram priznati, bio fasciniran. I onda je moja knjiga nastala kao jedan moralni dug prema tim ljudima, s obzirom da je većina njih nepravedno zaboravljena.

Kultura sjećanja, njemačka znanstvena paradigma, termin koji se danas dosta koristi. Pazite, mi se ne pitamo, od običnih ljudi do znanstvenika, tko određuje čega se mi sjećamo? Veliki broj ličnosti u mojoj knjizi su izvan zvanične kulture sjećanja – ona je u 20. stoljeću, kada je u pitanju naša Bosna i naš narod, bila zapravo ideja socijalizma i komunizma s jedne strane i ideja jugoslavenstva ili Jugoslavije s druge strane.

Recimo, ti ljudi su bili izvan tih tokova, primjerice ime Asima Behmena iz Stoca, danas apsolutno nikom ništa ne znači. Čovjek je pokopan u Moskvi s 28 godina, bio je student međunarodnih univerziteta po Njemačkoj, ovdje se družio s Krležom, izdavao novine za koje je Krleža pisao. Bio je prva ličnost omladinske internacionalne Kominterne, bio je ljevičar, a više se bavio i socijalnim radom.

Isto tako, dođem u Mostar i upitam za Šerifa Arnautovića. Ono što je Alija Izetbegović bio na kraju 20. stoljeća, to je Šerif Arnautović bio na njegovu početku. Bio je apsolutni vođa, lider, predsjednik bosanskih muslimana. U tom Mostaru naravno nitko i ne zna za njega, nema svoje ulice, nema znamenja o njemu, čovjek ne postoji. Bio je senator Kraljevine Jugoslavije, bio je, u dva navrata, predsjednik ili direktor vakufske direkcije Islamske zajednice. Bio je ličnost koja je, neću pretjerivati, ali do cara Franje Josipa jedini od nas je dolazio i po Beču se kretao kao po svom dnevnom boravku.

– Kako vi doživljavate ovo djelo koje ste pročitali i kakav je vaš pogled na ove ličnosti, koliko je u stvari to sve bilo novo, koliko ste znali o tim ljudima i možete li nam predstaviti svoje viđenje? – upitao je Pašović profesora Berberovića.

– Mogu govoriti iz perspektive čitatelja koji je nešto više zainteresiran za pitanja povijesti i političkih kretanja. Neka od tih imena koje je profesor Filandra spomenuo u knjizi bila su mi poznata, neka posve nepoznata, rekao je Berberović i dodao:

Ono što me posebno iznenadilo, jesu podaci o Salimu Ćeriću – on je bio imamov sin iz Ljubuškog, bio je ljevičar i komandant 16. muslimanske brigade. To je brigada čije su jedinice 5. aprila 1945. prve ušle u Sarajevo, ali je 6. odabran kao dan oslobođenja grada kada su masovno ušle ostale partizanske jedinice. Bio je poslije rata istaknuta vrlo ličnost s visokim funkcijama u vladajućoj nomenklaturi. On je prvi, ili među prvima, koji je još 1961. godine postavio pitanje šta je s muslimanima, gdje smo tu mi? I izrekao je konstataciju da su pogledi na muslimane ostali oni predratni, dakle, nismo priznati kao narod. I nastavio je tu priču kroz cijeli ostali period sve do 1980. godine kada je demonstrativno dao ostavku na funkciju i na članstvo u Savezu komunista. On se jako zalagao, i nakon priznanja nacionalnosti Musliman 1970. i formalizirano na popisu stanovništva sljedeće godine, da se taj normativni dio treba ispuniti sadržajima, da se osnuje Matica muslimanska kao što imaju i drugi i ostale kulturne institucije. On je u to vrijeme gurnut u stranu, ali je pitanje zašto je to i danas tako i to je zanimljiva situacija i nije jedina koju imamo. Mislim da tome naši znanstvenici u BiH trebaju posvetiti pažnju, biografijama takvih ljudi.

– U knjizi se nalaze imena mnogih ljudi, ali kontekst je važan – tu postoji zanimljiva teza, rekli ste da je ova knjiga napisana i prezentirana s bosanskog političkog stajališta? – dodatno je autora upitao Pašović.

– Postoji potreba, društvena, politička, identitetska, kulturna, za određenom vrstom epistemološkog propitivanja, propitivanja naših znanja o nama samima, kazao je Filandra i dodao:

Znali mi to ili ne, slagali se mi s tim ili ne, ali naše predstave, naša znanja o nama kao narodu i našoj domovini, sada i domovini i zemlji i državi, to su tri kategorije – ta naša znanja o nama samima u osnovi su tuđa znanja. Ona nisu proizvod nas samih. I knjiga ima namjeru da, pošto ona seže u zadnja tri stoljeća, postavi i provocira određena pitanja. Zašto su ta tri zadnja stoljeća važna? Prvo, imamo tri velika grada, koji su sjedišta tri velike imperije. Imamo Beč s jedne strane, imamo Moskvu s druge strane i imamo Istanbul. Naša povijest se događa nekada i danas između ta tri velika imperijalna centra i njihovih država.

Formiranje bosanskog političkog stajališta i bosanskog egzistencijalnog stajališta, počinje Karlovačkim mirom iz 1699. godine, nakon zadnjeg neuspjelog osmanskog osvajanja Beča, kada granice Bosne, odnosno granice Osmanskog carstva postaju današnje granice, kada granica dolazi na Savu i na Unu. O tim granicama je, značajan čovjek, Ešef Kovačević pisao posebnu knjigu.

S druge strane, početkom 18. stoljeća, 1700. i neke, imamo dolazak Petra Velikog na prijestolje Rusije. Jedna kolosalna i sigurno najznačajnija ličnost u istoriji ruskog naroda. Petar počinje ofanzivnu vesternizaciju, europeizaciju i modernizaciju Rusije s ciljem njihovog jačanja, a s druge strane Petar Veliki počinje velike anti-osmanske, anti-turske ili anti-islamske ratove, i to traje čitava dva stoljeća. Sve se to nas tiče, jer tu počinje formiranje našeg bosanskog stajališta – poslije Banjalučke bitke iz 1737. kada je Sultan zabranio da se mi odupiremo Austrijancima, mi smo sami porazili austrijsku vojsku pod Banja Lukom te godine. U tom trenutku Bećir-paša Čengić, značajna ličnost, koju u knjizi također obrađujem, odlazi s deset hiljada bošnjačkih vojnika u boj pod Ozljem. Ta bitka je bila značajna za razvoj naše samosvijesti, tada se zapravo odvajamo od Osmanlija, od Turaka.

Ovdje nastojim da propitamo tri velike epohe, jer mi sada moramo formirati neko bosansko, znanstveno, epistemološko, političko i kulturno stajalište. Moramo promatrati s našeg aspekta i s aspekta naših interesa. Onda postavljam pitanje o dolasku Turaka koji su 1463. godine ukinuli naše kraljevstvo. To je bilo naše kraljevstvo, nije bilo tuđe. U tom trenutku u Evropi je bilo 13 kraljevstava, jedno je bilo naše bosansko, Turci su ga osvojili i mi smo bili 450 godina u sastavu Turske. Dolazak Austrougarske poslije Berlinskog kongresa također ovdje propitujem, propitujem značajno, i zašto mi to zovemo okupacijom Bosne i Hercegovine. To je naravno srpski termin, a mi smo to prisvojili kao vlastiti. Mostarski tadašnji muftija Karabeg se protivi, ne izdaje fetvu da se možemo oduprijeti Austriji, naši ga kolju i to sve prođe kako je prošlo, tome posvećujem skoro stotinu stranica. Postavljam pitanje da li je to bila okupacija Bosne i Hercegovine, ili je bilo spašavanje. On je smatrao tada, ako ne dođe Austrija, kada je već Turska bila totalno pred slomom, doći će Srbija i Crna Gora.

Problematiziram i ideju jugoslavenstva, spomenuo sam Arnautovića i Safvet-bega Bašagića. Te 1917. godine Bošnjaci su bili jedini narod koji su bili protiv ulaska Bosne i Hercegovine u Jugoslaviju. Jer smo mi imali i Bosnu i državu i pod Austrijom i sabor i ustav i statut i jezik i naziv i kulturu, i tradiciju – mi smo bili protiv. Naš narod je bio protiv ulaska u Jugoslaviju jer su ljudi znali da je Jugoslavija oblik rješavanja srpsko-hrvatskog pitanja, pitanja Srba i Hrvata. Oni su je napravili i oni su je razvalili, mi se u toj zemlji praktički nismo ništa pitali – u knjizi kažem da je Jugoslavija bila anti bosanskih projekat, zaključio je Filandra.

– Možete li dodatno komentirati tu tvrdnju da je Jugoslavija bila anti-bosanski projekat – da je ideja samostalnosti Bosne i Hercegovine i odvajanje od tada moćnih carstava zamijenjena ulaskom u drugu, treću državu? – upitao je Irhan Pašović.

– To je za našu intelektualnu zajednicu važno pitanje koje baš mi ne postavljamo, pa do pitanja zašto se naša država danas zove Bosna i Hercegovina? To nije slučajno. Mi je od Berlinskog kongresa zovemo Bosna i Hercegovina, kao da je država iz dva dijela. Hrvatska se ne zove Hrvatska, Dalmacija i Slavonija, već se samo zove Hrvatska, a naša Bosna, koja je uvijek bila Bosna, sad se zove Bosna i Hercegovina. Tu se postavlja pitanje da li je današnja Bosna i Hercegovina moguća kao samostalna, nezavisna i suverena, ili mora biti, ili je dobro da bude, u okviru nekih složenih sistema, da ima kišobran iznad sebe, pa taj složeni sistem bude Austro-Ugarska, pa Osmanska Turska, pa Jugoslavija, na kraju i Evropska unija. Osjeća se nedostatak jednog samopouzdanja – naravno, kao što su države suverene, nezavisne i samostalne, tako i Bosna može i treba biti suverena, nezavisna i samostalna, rekao je Filandra, zaključivši:

– Iz ove perspektive gledano, taj je proces na dobrom putu, ide u dobrom pravcu. Pretpostavka toga je priznavanje subjektiviteta ili posebnosti našeg naroda. U 20. stoljeću, nijedna vlast, nijedna ideologija nije priznavala da su bosanski muslimani, Bošnjaci, poseban narod. Za sve su oni bili samo vjerska zajednica, vjerska skupina koja treba da se asimilira, da se pretoči, da se drugačije zove. Pazite, komunisti su priznali BiH u ZAVNOBIH-u kao državu, međutim, mi smo se morali opredijeliti. To je slučaj Salima Ćerića te profesora Esada Ćimića, koji je izuzetno interesantna ličnost i figura, o kojemu smo mi prihvatili sudove drugih. Ćimić je tražio isto što i Ćerić, ako smo narod onda moramo imati svoje institucije. Kaže, na 27. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine partija je donijela političku odluku da su muslimani narod. Političku odluku. A Ćimić samo pita da li sutra na 35. sjednici taj isti Centralni komitet može donijeti političku odluku da vi niste narod, naravno da može. No, kada je u pitanju Drugi svjetski rat, antifašizam je naš konstituent. Da nisu pobijedili antifašisti, odnosno partizani u ratu 1941-1945. Bosna bi bila NDH, a bosanski muslimani bili bi Hrvati islamske vjeroispovijesti. Mi smo se tokom poslijeratnog perioda biološki revitalizirali, prosvjetno, akademski, ekonomski. To se nije sviđalo srpskim i hrvatskim dijelovima komunističkih elita, koje su zapravo nastavile ovu staru međuratnu politiku. Tokom socijalizma, u toj komunističkoj partiji, bilo je puno licemjerja. Nacionaliziran je, preživio u komunizmu. Ovo s antifašizmom je jako važno za nas, to je danas i temeljna evropska vrijednost i vrijednost ove države.

– S druge strane, u jednom razgovoru s profesorom Adnanom Jahićem koji je vrsni povjesničar, rekao mi je da je na hiljade dokumenata pročitao spremajući svoje knjige i da, od dolaska Austro-ugarske, bosanski muslimani ili Bošnjaci ništa nismo nazvali bošnjačkim imenom. Dakle to ime je za nas bilo potpuno nepoznato, osnivane su muslimanske čitaonice, dobrotvorna i sportska društva, sve je nosilo naziv musliman, doda je Sead Berberović i dodao:

Čitajući Filandrinu knjigu, sjetio sam se da imam jedan dokument koji će nama ovdje u Zagrebu biti interesantan. Taj dokument, s datumom 8. 6. 1971. dobio sam od pukovnika avijacije Envera Rezakovića,  a riječ je o pismu inicijativnog odbora Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske u vezi osnivanja udruženja Muslimana.

[pismo inicijativnog odbora prema CKSKH]

– Mislim da je na našoj intelektualnoj zajednici i na njenim kapacitetima koji nisu veliki, jer smo vrlo fragmentirana država, da radi na tim procesima gradnje vlastite slike o sebi, istraživanju sebe i gradnji historijske svijesti. Nikad tu nije teklo med i mlijeko, ali Bosna je jedna dobra zemlja i prvi put je to samostalna i nezavisna država i to je nevjerojatna činjenica i to će davati plodove. Danas je minimalno pola milijuna Bošnjaka od Otawe do Novog Zelanda razasuto po svijetu, stasale su nove generacije akademski obrazovanih ljudi, od prognanih ljudi koji su često bili bez obrazovanja. Vani stasa ogroman intelektualni potencijal, ogromna intelektualna snaga koja se može umrežiti i mislim da je, možda i nije lijepo reći, bolji njezin dio izvan Bosne. To je horizontalni nivo komunikacije i ovaj vertikalni nivo što se tiče edukacije i naravno s više međusobne trpeljivosti. Mi smo mali narod i nema potrebe da se međusobno dijelimo, mi nemamo ideoloških podjela, rijetki smo narod koji nema podjelu na fašiste i antifašiste, zaključio je Šaćir Filandra.

Sead Berberović o knjizi

Kroz političke biografije brojnih istaknutih ličnosti donje Hercegovine, autorova zavičaja, počevši od 17. stoljeća s grofom Savom Vladislavićem i Ahmed-pašom Džezzarom, koji je porazio Napoleonovu vojsku u Akri na Bliskom istoku, pa do najnovijih dana, da nabrojim neke široj javnosti poznatije ličnosti kao Ali-pašu Rizvanbegovića, Esada Ćimića, Šerifa Arnautovića, Aliju Isakovića, Nijaza Durakovića i Rusmira Mahmutćehajića – profesor Filandra kritički obrađuje njihove političke biografije te nam time daje dodatne nove poglede na povijesna, društvena, politička i duhovna zbivanja u Bosni i Hercegovini posljednja tri stoljeća. Rekao bih da je ova knjiga i povijesna i sociološka i politološka, autor je koristio znanstveni pristup i metodologiju, ali je s druge strane knjiga vrlo čitka, kao da čitate neki roman.

Šaćir Filandra, rođen je 1961. godine u Crnićima (općina Stolac). Na­kon pohađanja gimnazije u Stocu upisuje studij Odsjeka filozofije i sociologije Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji završava 1985. Godine 1982/1983. dobitnik je nagrade za najboljeg studenta godine Filozofskog fakulteta, a 1985. Zlatne značke Univerziteta u Sarajevu i prve nagrade Univerziteta za naučni studentski rad „Po­jam pozitivnosti hrišćanske religije kod Hegela“. Završava naučni postdiplomski studij iz filozofije 1990. te 1993. stječe zvanje doktora filozofskih nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu s temom Koncept uma u klasičnoj kritičkoj teoriji društva. Od 1987. radi kao asistent u Institutu za proučavanje nacionalnih odnosa CK SKBiH, od 1988. do 1990. glavni je i odgovorni urednik omladin­skog časopisa Lica. Suosnivač je, s književnikom Zilhadom Klju­čaninom, i direktor Izdavačkog preduzeća “Bosna”, koje osnivaju u Osijeku u Republici Hrvatskoj 1989. godine. Djelatno se uključuje u političke i društvene tranzicijske tokove devedesetih godina proš­log stoljeća, te tokom 1991. godine obavlja funkciju glasnogovorni­ka Stranke demokratske akcije. Tokom ratne 1993. godine direktor je Radija BiH, a od 1993. do 1995. obnaša funkciju general­nog inspektora za obrazovanje u Ministarstvu obrazovanja BiH. Od 1995. godine u radnom je angažmanu na Fakultetu političkih nau­ka Univerziteta u Sarajevu u zvanju docenta, da bi zvanje redovnog profesora stekao 2008. Predaje kolegije Politička filozofi­ja, Sociologija jezika, Nacija i nacionalizam te Politike identiteta. Obnašao je funkciju šefa Odsjeka za sociologiju, prodekana te de­kana Fakulteta političkih nauka od 2011. do 2019. godine. Gostuju­ći je profesor na Odsjeku za historiju / političke nauke Univerziteta Yale u New Heavenu u CT, SAD od 1999. do 2000. Glavni je i odgovorni urednik IP “Sejtarija” od 1994. do 2005, a predsjed­nik BZK “Preporod” 2001–2009. Predsjednik je Upravnog odbora Narodnog pozorišta Sarajevo od 2001. do 2005. i član prvog sazi­va Vijeća za štampu Bosne i Hercegovine od 2002. do 2004. godine. Autor je knjiga Bošnjaci i Moderna (1996), Bošnjačka politika u XX stoljeću (1998), Bošnjaci nakon socijalizma (2012), Bošnjačka ideja (2002), u koautorstvu s profesorom Enesom Karićem i prire­đivač knjige Muslimani u Evropi: Izabrani spisi Mustafe Busuladži­ća. Knjiga Bošnjačka politika u XX. stoljeću u anketi Dnevnog avaza 1998. proglašena je kulturnim događajem godine u Bosni i Hercegovini. Spisateljsku aktivnost u studentskim danima počeo je u reviji za kulturu Odjek i tokom dugog i bogatog znanstvenog i pedagoškog rada objavio je u zemlji i inozemstvu preko osamdeset znanstvenih radova. Sudionik je brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih konferencija i nosilac velikog broja istraživačkih proje­kata. Autor je i brojnih kolumni za domaće štampane medije. Ože­njen je i otac troje djece. Nije član nijedne političke stranke.

Podijelite članakFacebook