Piše: Jasna Hanić
Bila sam na koncertu Amire Medunjanin, u petak, 2. listopada 2026. u Lisinskom. Naravno, dvorana je bila puna do posljednjeg mjesta.
Najesen je u gradu niz događanja, a najviše mi je drago kada usprskos tome uspijevam pratiti one koje zaista volim. Jučer je to bila Amira Medunjanin i njezin koncert u Lisinskom, sa Zagrebačkim solistima te glazbenicima Antonijem Vrbičkim, mladi harmonikašem iz Dubrave te Leopoldom Stašićem i Mariom Rašićem, stalnim članovima njezinog pratećeg sastava.
E, ljudi moji koji je to koncert bio! Koncert ili magija, čarolija, što li, ne znam ni ja. Ma kakva grupna terapija, tablete za smirenje, psihoterapeuti, kakvi savjeti iz knjiga kako bolje preživjeti, kako se boriti protiv stresa, sve se može sakriti pred tom terapijom za dušu koju pruža Amira svojim izvedbama.
Amira, taj njen osobiti nježni glas, savršeno isprepleten sa violinom, harmonikom gitarom ili cijelim orkestrom, čini čuda za dobrobit duha.
Njeno pjevanje naprosto magično me uvuče u samo središte i srž pjesme. Kad ona „Što te nema“, plačem u duši po stoti put jer, dok ona pjeva, njega kojeg nema, nema još jače prejako, jače nego ikad do sada. Kad pjeva „Moj dilbere“, moje misli po svemiru putuju do zvijezda, traže mog dilbera koji je tamo u njima, gdje je, kud li se šeće kroz pjesmu pitam se i ja. A njezina nova „Alma“, kojom najavljuje izlazak novog albuma, eh, tu me dotuče do kraja (Gdje si, mili, jesil’ zalutao/ A ja navukla čaršafe vezene/ Bilesi haljine bezene/ Surmom oči namazala suzne). Čežnja i bol, već odavno zakopana u tvrdu zemlju, ponovo uz pjesmu izviru iz nje. Izvlači tugu kao tanku nježnu nit, poput niti dudovog svilca, skoro nevidljivu. Polako suze poteku, suze koje oslobađaju, čiste i bistre staru bol. O, kakvu snagu ta pjesma ima.
Osobito dirljiv trenutak te večeri doživjeli smo kada je jedna baka, jedva krećući se uz dva štapa, došla blizu pozornice i zamolila Amiru da zapjeva „Ne klepeći nanulama“. Baka je jedva stajala, a Amira joj je prišla i nježmp zagrlila i pjevala. Amirine i bakine oči pune suza, pune oči suza svih nas.
Ne znam kako i čiji koncert iz mene izvuče toliko emocija kao ovaj Amire Medunjanin. Svojim blagim, nježno svilenkastim, baršunastim, tananim glasom.
Lijepo je slušati taj glas, sklopiti oči, prepustiti se, uvući u nutrinu, preispitivati se u tom stanju probuđenih emocija, prevrtjeti svoj život dok pjesma teče.
Dok se uspavane, zaboravljene emocije uzburkaju, pogled na život dobiva drugačije značenje. Sve se nekako posloži, izdvoji se bitno od nebitnog. Razdvoje se ljudi od neljudi, riječi od ne riječi, postupci bitni od nebitnih.
Prioriteti, ljubav, iskrenost, razumijevanje, dobrota, nježnost i blagost, praštanje, izbiju na vrh. A sve drugo ljudi moji nebitno je, nemojte da ja i svi mi to prekasno shvatimo. Halalimo, oprostimo svima koje ne razumijemo i koji nas ne razumiju, oprostimo sad dok smo tu, jer život je samo tren, kraći od bljeska munje.
Hvala ti Amira na ljubavi, iskrenosti, dobroti, nježnosti, blagosti i praštanju koje tvoj glas i riječi stvaraju u meni, naklon do poda.
